Pobjednički eseji na konkursu FOM OO SDP Bugojno

https://www.bugojno-danas.info/

Nakon što su jučer u prostorijama OO SDP Bugojno uručene nagrade za najbolje eseje  na  teme: “Antifašizam danas”, “Mladi kroje bolju  budućnost” i “Generacija u magli”, portal Bugojno-danas.info u saradnji sa FOM OO SDP Bugojno objavljuje pobjedničke eseje.

Kako smo već pisali, prvo mjesto i nagradu od 100 KM osvojio je Amel Petrović koji je pisao na temu “Antifašizam danas”, drugo mjesto i nagradu od 70 KM osvojila je Emina Basara koja je pisala na temu “Generacija u magli”, dok je treće mjesto i nagrada od 50 KM pripala Mahiru Sijamiji također na temu “Generacija u magli”. Žiri je odlučio nagraditi i rad sa incijalima A.H. u iznosu od 50 KM, a A.H. se odrekao/la nagrade u korist neke  od socijalno ugroženih porodica. Forum mladih će ovu nagradu uručiti udruženju Đerđef za liječenje bolesnih sugrađana.

ESEJ

ANTIFAŠIZAM DANAS

 

Da bi se uopće počelo pisati o ovoj temi moramo se dotaknuti i historijskih činjenica koji su na determinirajući način odredili daljnji tok razvoja ideologija unutar Europe. Europom je početkom 20-ih godina harao razorni talas fašističkih ideologija koji su za cilj imale da preurede nacije i da od njih stvore fašističke ideologije. Da li je završilo širenje ovog talasa?

Kao odgovor na ovakav vid ideološkog spektra koji je za sobom neminovno vukao posljedice i negativne implikacije javlja se pojam antifašizam. Ovaj pojam je za cilj imao da neutrališe fašizam i da na temeljima demokratskih i liberalnih principa gradi države, a da u isto vrijeme zanemaruje fašističke zahtjeve totalitarnih vođa. Ova riječ „totalitarne vođe“ može se primjeniti i u današnjem vremenu, ali razvojem civilizacije i ovaj se pojam mijenjao i mi danas imamo nekoliko primjera da su „totalitarne vođe“ izabrane na demokratski način, a sfera djelovanja im odlazi radikalno desno i društvo dobija nove prototipove fašističkih djelovanja. Na izražavanje fašističkih ideja, nažalost, ni današnje društvo nije imuno, jer kada pogledamo nogometne utakmice, grafite po zidovima ili kada pijemo jutarnju kafu i čujemo dobacivanja o „drugačijima“ postajemo svjesni da se antifašistička borba mora nastaviti.. Fašizam je apsolutno zlo, a antifašizam je apsolutno dobro i ovi pojmovi nisu fleksibilni i u formalnom smislu ne mogu biti podložni manipulacijama i prilagođavanjima, ali u praksi se ovi pojmovi koriste za razne vrste obmana i na osnovu diskursa koji se razvija kroz medijske servise mi imamo borbe fašizma protiv fašizma. Već spomenuti „hramovi“ za ispoljavanje fašističkih načela su prostori gdje javno mnijenje stvara sliku o određenom društvu. Nemojmo se zavaravati da slika s naših stadiona ne prelazi granice Bosne i Hercegovine, ali te slike se najčešće pregledavaju kada trebamo platiti cijenu za neuspjelu borbu protiv fašizma, odnosno neuspjelog antifašizma. Postavlja se pitanje u kojem pravcu ide naša borba protiv fašizma? Desno orijentisane stranke se jasno deklarišu kao zaštitnici određenih nacionalnih skupina, a borba između tih nacionalnih skupina je jedan od najsnažnijih vidova mržnje u Bosne i Hercegovini, pa se nekad svjesno dopuštaju određene fašističke provokacije koje stvaraju antagonizme na ovom prostoru. Iz ovoga se može jasno uočiti na koji način se antifašizam koristi i u druge svrhe, a, također, bitno je napomenuti i da BiH u određenim segmentima i zakonski isključuje određene grupacije iz sfera odlučivanja i izbora za rukovodeće pozicije (uočljiv vid fašizma, ali u drugačijem obliku). Pojačan diskurs i ceremonijalno obavljanje dužnosti nam daju lijepu sliku o borbi protiv fašizma, ali konkretnih aktivnosti je jako malo. Svoje izlaganje o ovoje temi ću sada usmjeriti u drugom pravcu, jer sam pokušao negativan kontekst ove teme pedstaviti na samom početku pazeći na obimnost rada, a sada ću elaborirati svoje mišljenje o antifašizma iz perspektive koja nam se nameće kao imperativ da bismo imali stabilnu BiH. Antifašistička borba iz prošlog stoljeća je dala konkretne rezultate i mi danas slavimo Dan nezavisnosti, a također, imamo i ZAVNOBiH koji je inkorporirao temeljne postulate antifašističke borbe. U tom periodu govorimo o univerzalnom ideloškom spektru glede borbe protiv fašističkih ideja, a da bi se u BiH izrodili konkretni rezultati antifašističke borbe (neupitna je činjenica da ima i fašizma i antifašizma) potrebno je zanemariti da li smo ideološko orijentirani lijevo ili desno. U 21. stoljeću i kontekstu Bosne i Hercegovine mi imamo antifašističku borbu koja je usmjerena u borbu protiv kapitalizma. Kapitalizam je jasno izdiferencirao društvo na dvije grupe i mi smo danas izgubili srednji sloj koji je u prošlom stoljeću bio glavna poluga antifašističke borbe.

Jačina nacionalnih stranaka su implicirale i gašenje antifašističkih ideja, a ljevica (združena) se postavlja kao imperativ za rješavanje fašizma koji se ukorjenio u sistem Bosne i Hercegovine.  Bitna karakteristika antifašizma danas je već spomenuta borba protiv kapitalizma. Kapitalizam je donio određene privilegije, a pojedincima je konkretno donio moć da manipulišu s pojmovima kao što su fašizam i antifašizam.

Amel Petrović

 

Generacija u magli
– Basara Emina

Prvo decembarsko jutro osvanulo je umotano u gusti plašt koji se spustio do najniže tačke u gradu. Snijeg nije. Da bar, odmah bismo znali šta nam je raditi. Ovako smo ostali umotani u dekice i čeznutljivo gledali kroz prozor i zamišljali onaj isti pogled na grad od jučer.
Tako je to inače. Ne dešava se prvi put. Svako drugo jutro se takvo rodi, ali svejedno, vrijeme ne pomaže u pronalaženju rješenja. Iako je svaki put poslijepodne divno i zapravo tek tada povjerujemo u riječi komšinice preko puta da magla obećava lijep i sunčan dan.
No, tek kada čovjek shvati da je u vremenu koje živi, svanulo isto ono decembarsko jutro o kojem je pričao kolegi sa fakulteta; kako se do dvanaest sati ništa nije vidjelo, začuđen, ali opet ne toliko zabrinut, jer magla će se dići, mora;  shvata kako se takvo jutro, u tom smislu, rađa samo jednom.
Na momente sam se apsolutno ograđivala od bilo kakvog poistovjećivanja sebe i svojih snova sa visokim zgradama koje su odjednom postale potisnute, nevidljive; bježala sam od bilo kakvog poređenja bilo kog mladog čovjeka sa onim prekrasnim ustakljenim građevinama koje svaki sat, od njih dvadeset i četiri,  gradu daju poseban sjaj i ljepotu, ali ih to jutro, eto, ne bi.
„ Ne, to su samo obične građevine i ova magla je samo magla. Ona o kojoj smo učili u geografiji i o kojoj slušamo svaki dan poslije vijesti.„ – razmišljala sam naglas.
Mislim da sam baš u bijegu od shvatanja stvari u pravom smislu došla do zaključka i onog od čega sam bježala.
Odjednom je ona, naizgled iluzionistička slika, poprimila boje stvarnosti. Ja, u ulozi nekog nijemog posmatrača, stajala sam nad svojim i stotinama drugih, mladih života. Konačno sam vidjela šta nas to sve vrijeme guši unatoč našoj neizmjernoj želji da dišemo.
Pored svih uzburkanih emocija koje su se naizmjenično rađale, osjećala sam kao da gledam film koji sam već jednom gledala u djetinjstvu, samo što ga sada doživljavam na pravi način i shvatam poentu svake scene.
Vidjela sam mladost koja pokušava isplivati na površinu guste magle, poznata, zbunjena lica sam mogla nekako prepoznati kroz svu tu zamršenu mrežu.  Stotine, hiljade lica, prestrašenih pogleda – baš onakva kakva vam djeca upute nakon što im bez dozvole, bez najave, uzmete nešto što je njihovo.
Ona zgrada kojoj se danju svaki prolaznik divi, čak da deset puta prođe kraj nje, bila je moja kolegica sa fakulteta. Ona zgrada tamo, sva u staklu, što se inače presijava pod popodnevnim suncem, bio je moj prijatelj za kojeg znam da je vrijedan i inteligentan. Prozori su mu odjednom osvanuli prljavi. Bez najave, bez opravdanja. Ona najviša zgrada, što inače dođe desno od pozorišta, potisnuta je do same visine mosta.
Baš u trenutku kada mi se jedan mladi čovjek htio obratiti, sva lica i imena su potonula u maglu i više se nisu vratila. Teško mi je bilo prihvatiti da su svi ti mladi ljudi, za čiju humanost i sve ostale istinske vrijednosti jednog čovjeka garantujem, odjednom potisnuti samo zato što je nekome dosadilo sunce i što voli život obojen u bojama d-mola.
Najviše od svega me boljelo to što sam bila sigurna da svako od njih ima neko rješenje za to, ali nisu imali kome da se obrate. Uši koje su se povremeno pojavljivale bivale su nijeme na svaki glas.

    … a nije da ne zaslužujemo svaku zraku sunca osjetiti u svako doba dana.
No, nas se nije pitalo. Palo nam je sve nad glavu i ograničilo vidike bez ikakvog ustručavanja.  Oni, koji imaju dovoljno jake ruke da nas sve dignu iznad magle, redovno nam, bez srama, prodaju tu istu maglu. Oni koji dovoljno dobro čuju naše uzvike i zahtjeve koračaju kao da zemljom apsolutna tišina vlada. Taoci smo svega što nas okružuje, generacija smo u magli, a maglu nam prodaje naša, izabrana vlada.

 

Generacija u magli

autor: Mahir Sijamija, Donji Vakuf

Dvadeset godina od Daytonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina se suočava sa različitim krizama u svim sferama društva, od krize identiteta do pravne države. Cilj ovog rada teži ka propitivanju gdje se mladi nalaze u ovim krizama. Problemsko pitanje jeste: Da li su mladi Bosne i Hercegovine generacija u magli? Cilj rada jeste da se na osnovu slike prosječne mlade osobe BiH, dođe do zapažanja problema sa kojim se suočavaju mladi, i da se akcentiraju  ključne preporuke za izlazak iz magle u kojoj su se izgubile mlade osobe u Bosni i Hercegovini.

Nedavna “Studija o mladima u BiH”, koju su autori sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu prezentirali javnosti, donosi  veoma problematične i poražavajuće podatke.  Današnja prosječna mlada osoba ima 21 godinu, živi s roditeljima, u sredini koja nema više od 2000 stanovnika. Posjeduju u svom (ili ne) vlasništvu jedan računar i smartphone uređaj, a domaćinstvo u kojem žive posjeduje između 11 i 20 knjiga. (vidi detaljnije: Studija o mladim BiH, 2015) Prosječna mlada osoba, po ovim podacima, nema priliku da se zaposli i trenutno egzistira u maloj siromašnoj sredini sa svojim roditeljima, u slobodno vrijeme  koristi računar i smartphone uređaj kako bi to vrijeme izgubila jer nema trenutno nikakve aktivnosti u  sredini koja bi je mogla zainteresirati. Posredstvom tehnologije, mladi su izgubili povjerenje u čitanje i tako se u njihovoj kući nalazi veoma mali broj knjiga.

Nakon što smo naslikali mladu osobu  u Bosni i Hercegovini pokušat ćemo da odgovorimo na problemsko pitanje koje smo postavili. Prvo zapažanje krize jeste ekonomska situacija u kojoj se država nalazi uslijed nedavne tranzicije iz komunizma u kapitalizam. Svi smo odgajani na rečenicama nostalgije prema tom vremenu, svi mladi vide u tim pričama da je nekad bilo bolje. Da ne ulazimo u detaljnije rasprave o tome koji je sistem bolji, činjenica jeste da mladi danas žive u kapitalizmu, demokratiji, a da je konkurentnost na tržištu jedan sasvim normalan fenomen. Priče tih starih generacija, kako je sistem prije protiv kojeg su ratovali bio bolji, dovodi mlade u poziciju da je ovaj sistem njima nametnut, a da je za posao koji ne mogu da dobiju kriva država koja im isti traba obezbjedit. Uz podršku roditelja “s kojim žive” dolaze do konfuzije i različita propitivanja, poznatih rečenica “za šta smo se mi borili”, al jedna je činjenica da su stari ukinuli onaj system vrijednosti i sad mlade uče kako im taj sistem vrijednosti važi i danas. Da akcentiramo, mladi se suočavaju sa ekonomskom krizom zato što nemaju posao, u pronalasku posla kako nam “slika” mladog čovjeka govori on svoje slobodno vrijeme provodi na računaru, gdje uz pomoć svojih roditelja pokušava da okrivi državni aparat koji mu nije obezbjedio stalno zaposlenje.

 

Druga kriza, jeste politička gdje se bosanskohercegovačko društvo nalazi na jako niskom stepenu političke kulture, a posebno mladi. Mladi se od malena uče, isto kao i na ekonomski sistem vrijednosti iz komunizma, na sistem vrijednosti autoritarnog režima. Tako, mlad čovjek ili mlada žena se uči da bude u strahu od političkih elita, jer komunizam je bio rigorozan protivnik političkog aktivizma i kritike, tako mladi danas često sem na internetu konstruktivnu kritiku društvu i zajednici, političkim elitama, vlasti, nemaju. Mladi su totalno politički nekulturni, i sve dok se budu odgajali na partiokratiji, preciznije dok budu slijepo slijedili vođe nacionalističkih, a i ostalih lidera stranaka koji im tobože jedini garantiraju mir i sigurnost u njihovom domu dok sjede za računarom, ostat će generacija u magli, politički objekt, daleko od subjekta demokratije u Bosni i Hercegovini.

 

Treća kriza, jeste kriza države koja se može povezati sa neuspješnim pokušajem da Daytonski mirovni sporazum bude vodilja u konstruiranju BiH. Mnogo je autora do sad objasnilo ovaj fenomen, ali mladi često ne razumiju kako je politički sistem kompliciran u BiH. Daytonski mirovni sporazum koji je prekinuo vatru, ostavio je širok spektar problema s kojim se susreće društvo u BiH. Mladi su sigurno najviše pogođeni, jer imaju jak osjećaj grupnog identiteta kojem pripadaju, iako nisu učestvovali u ratnim zbivanjima, oni nose teret rata i Daytonskog političkog sistema koji im je ostavljen u amanet nakon ovih političkih elita. Tako, mladi umjesto da se bave razvijanjem tolerancije, demokratije, solidarnosti, oni za onim istim računarom na kojem kritikuju sistem, kritikuju druge grupacije (etničke skupine), kako su one krive za ovo sve, a ovi s druge strane isto, tako vješto govorom mržnje produbljuju ovu krizu države s kojom se BiH suočava. Etnonacionalne elite vješto manipuliraju ovim sistemom, tako da  mladi često zapadaju u različite manipulacije,

gdje se sigurno s tim pristupom “mržnje” neće daleko stići. Konačno, mladi su zapali ni krivi ni dužni u konflikt, odgajani na mržnji i uz to etničke-političke elite uz onu partiokratiju održavaju ovaj labavi sistem koji će sigurno i trenutna generacija u magli nacionalizma vješto čuvati kao svetinju.

Sumirano svemu ovom navedenom, a ima još puno problematičnih faktora i aktera u svijetu mladih, ostat ćemo na ova tri i pokušati rezimirati. Prosječan mlad čovjek koji živi s roditeljima u maloj sredini,  ima računar,  politički je nekulturan i sva mladalačka kritika i buntovnost se završava na društvenim mrežama. Prosječan mlad čovjek je odgajan u magli nekog sistema vrijednosti kojeg više nema i krivac za sve njegove probleme jeste novi sistem u kojem egzistira. Prosječna mlada osoba koja ima u domaćinstvu 11 do 20 knjiga odgajana je na mržnji, a svu svoju mržnju ispoljava na računaru gdje joj političke etnonacionalne elite, korumpirane, konfliktne u tome pomažu. Mlada osoba mrzi sve što je drugačije i postojeći sistem vrijednosti u kojem je odgajana će čuvati kao svetinju. Zaključno svemu ovome, mlade osobe će ostati u magli nacionalizma, ispred svog računara gdje će im sve blagodati mladosti proći u mržnji, umjesto da svoje godine provode istražujući demokratiju, ili putuju da istraže toleranciju i solidarnost sa drugim mladim osobama širom BiH.

 

GENERACIJA U MAGLI

Jutro je. Po već ustaljenoj navici ustajem iz kreveta , pripremam kafu i palim kompjuter. Pogledam kroz  prozor i vidim krovove kuća prekrivene snježnim prekrivačem. Danas je 25. novembar – Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Za većinu je neradni dan.  Ja sam nezaposlena, majka dvoje djece, tako da je meni svaki dan neradni, jer posao u kući se ne broji. Danas i moja kćerka slavi rođendan. Moja kćerka i moja domovina!

„25. novembra  1943. godine održano je prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu. Zbratimljena je zajednica koja osigurava ravnopravnost svih, te ravnopravnost Republike Bosne i Hercegovine  unutar jugoslovenske federacije.“  To sam naučila još u osnovnoj školi, dok sam se pripremala za takmičenje „Titovim stazama revolucije“.

Bila sam djevojčica. Bila sam Jugoslovenka.  Sad sam žena i majka. Sad je moja domovina Bosna i Hercegovina. Jugoslavije više nema. Niko od moje generacije nije mogao ništa da učini da to spriječi. Niko nas nije ni pitao. Bili smo djeca o čijoj sudbini su odlučivali drugi. Sad opet neki drugi ljudi odlučuju o sudbini moje djece,ali ovaj put želim nešto da učinim.  Želim, ali su moje mogućnosti male, ne mogu sama.

Spuštam šolju kafe na sto i ulazim na internet da pročitam vijesti. Prije samo nekoliko dana sve je bilo u znaku francuske zastave i terorističkog napada u Parizu. Danas nešto svečanija slika, obojena žutom i plavom bojom. Na sve strane čestitke povodom Dana državnosti našoj dragoj Bosni i Hercegovini. Ipak tu nešto nedostaje. Bosnu i Hercegovinu čine Federacija BiH i Republika Srpska, te Brčko distrikt. U Federaciji BiH se ne radi. U Federaciji BiH se slavi. U Republici Srpskoj je to još samo jedan običan radni dan. Užas! To je kao da ja kao majka danas slavim rođendan svoje kćerke, a njen otac ne želi i negira njeno rođenje i postojanje.  Pregledam dalje portale, čitam dešavanja u svijetu i našoj zemlji. Sve neke loše vijesti: terorizam, oboreni avioni, saobraćajne nesreće, ubistva, vjerska netrpeljivost … Čitam i komentare. Koliko samo mržnje, neznanja, nepismenosti. Mediji i polupismeni novinari pokušavaju manipulisati našim umovima. Čitam dalje, kad vijest o hodži koji vozi katolike na misu. To je kao top-pozitivna vijest, koja treba da nam udahne nadu u bolje sutra. Znači, ja treba da se čudim kako su moji roditelji tolike godine živjeli pod istim krovom, voljeli se i poštivali, a nisu iste vjeroispovjesti. Iznervirana gomilom gluposti koje nam serviraju, taman želim da ugasim kompjuter kad ugledah objavu konkursa Foruma mladih OO SDP  Bugojno. Bira se najbolji esej na tri zadane teme. Imaju čak i nagrade za tri prva mjesta. Odlična ideja, mada me riječ konkurs asocira na nešto namješteno, na korupciju, na posao koji nikad nisam dobila, a konkurisala sam više puta. Svaki put je nedostajalo nešto da bih ispunila uslove koje traže. Završiš fakultet i konkurišeš za posao, kad tamo na konkursu traže tri godine radnog iskustva. Kako da stekneš iskustvo, ako je to jedan od uslova? Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, shvatim da tu postoje tri skrivena uslova da dobiješ posao.     Prvi uslov je da imaš nekog od rodbine visokopozicioniranog. Drugi uslov je da nosiš „pravi dres“ u „pravo vrijeme“, a treći je, da pripremiš pozamašnu svotu novca i kupiš sebi radno mjesto. Ja „dres“ nisam nikad mijenjala. Mislim da moj tim ima dobru strategiju, dobru ideju, iako, ponekad u igru uđu neki igrači koji igraju samo za svoje interese, pa ga malo zaprljaju. Moj dres je crvene boje, moj tim je SDP. Vjerujem da oni mogu učiniti nesto za bolju budućnost moje djece. Njihova budućnost mi je najvažnija. A ja? Ja više ne ispunjavavam ni uslove konkursa za pisanje ovog eseja. Tamo stoji da mogu pisati oni do trideset godina. Ja imam nekoliko godina više. Ipak pišem. Ne želim novčanu nagradu i navikla sam da ne prođem na konkursu. Ne prihvatam ni jednu vrstu diskriminacije, bilo da se radi o vjerskoj, dobnoj, rasnoj, spolnoj… Pišem jer ne želim da mi neko postavlja uslove i granice do kad mogu da izrazim svoje mišljenje. Pišem onako kako osjećam i ne zanima me da li se neko slaže sa mojim mišljenjem. U osnovnoj školi sam učila spskohrvatski jezik, a u srednjoj bosanski, za koji neki još  polemišu da li uopšte postoji. Završila sam ekonomiju na privatnom fakultetu u Travniku, iz praktičnih razloga, jer je manja udaljenost olakšavala povratak kući, gdje su me čekala djeca i porodične obaveze. Često pročitam na internetu prepucavanja i komentare o privatnom fakultetu, gdje je, kako tvrde, potrebno samo otići i dobiti diplomu. Ja sam, zamislite, išla pet godina, i dobro se namučila dok sam je dobila. Možda je do mene? Možda nisam bila dovoljno sposobna?

Nadam se „generacijo u magli „ da ćete moći da razumijete o čemu vam pišem.  Nije bitno da li pišem na srpskom, hrvatskom ili bosanskom jeziku. Bitno je da se probudite. Prestanite da vjerujete svemu što vam serviraju. Ispiru vam mozak. Prestanite da gledate „Farmu“ i kojekakve realitije.  Čitajte knjige, obrazujte se, studirajte! Nije bitno gdje, na državnom ili privatnom fakultetu.  Ako želite bolju budućnost, ako želite da mijenjate svijet, počnite od sebe. Ne dozvolite da vam bacaju prašinu i maglu u oči. Neka ona magla na stadionu u Zenici bude jedina koja je spriječila pobjedu Bosne i Hercegovine. Ako se vi ne uspijete oduprijeti magli, moja, a i vaša djeca, živjet će u mraku.

A.H.

PS:  Nisam navela svoje puno ime i prezime jer je to najmanje bitno. Ako kojim slučajem moj rad ipak prođe na konkursu i osvoji neku od nagrada, želim da je donirate kao jednokratnu pomoć  nekom ko već živi u mraku. Nekom kome je taj novac baš, baš potreban.

FM OO SDP Bugojno uručio nagrade za najbolje eseje Foto: Samir Mlaćo

Posted by Bugojno Danas on 7. prosinca 2015

https://www.bugojno-danas.info/ https://www.facebook.com/Gradski-TAXI-Bugojno-536291753372444/ https://mfbanka.com/stednja/ https://www.bingotuzla.ba/katalozi-u-bingu/