Piše Senad Jusić – Čupo: Medalja ima dvije strane

http://www.janj.ba/bs/article/80/grijanje-na-briket-sta-je-zapravo-briket https://www.bugojno-danas.info/kulturno-obrazovni-centar-muradija-bugojno-poziva-na-upis-za-skolsku-godinu-2019-2020/

Mnogo puta, u trenucima predaha, prolazio sam između svojih boraca. Umorni, iscrpljeni borbama, glađu, bolešću… šutke su sjedili. Osjećao sam se bijedno. Pa ipak nikad, ni u najtežim trenucima, nisam osjetio prijekoran pogled, niko mi nije ružnu riječ rekao. Šutili su i vidali rane. Vukao sam se postiđeno, kao prebijeno pseto, podvijena repa. I danas, toliko godina nakon toga, pitam se jesam li mogao učiniti više za te ljude.

Ovo su misli i riječi Josipa Broza Tita izrečene dvadeset i nešto godina nakon onog rata, čovjeka u trećoj dobi pri kraju životnog i revolucionarnog puta, kad svi podvlačimo crte i preispitujemo sami sebe, nesigurni da li smo uvijek postupili ispravno, gonjeni i grižnjom savjesti. Iz ovih razmišljanja jasno se vidi zašto su Tita njegovi borci poštovali i cijenili, kako borci tako i oficiri, kao komandanta koji suosjeća sa njima, u najtežim danima stoji uz njih ali stoji uz njih i u vrijeme mira, kad se također treba boriti za svoja prava. Zlobnici će reći da su Tito i glavni štab svoje zasluge dobro iskoristili što je tačno i to tako biva, međutim nisu zapostavili svoje borce. Nikad. Borci su to znali, osjećali, doživljavali i dakako, koristili. Zato je svaki od njih bio spreman i u poodmakloj dobi da se odazove na poziv vrhovnog i svojih komandanata i izvrši svojudužnost. Dosta tog komandnog kadra stasalo je u borbi, a dobar broj je prije rata radio u ilegali i bio angažovan na organizovanju i vođenju otpora. Danas bi se oni zvali organizatori otpora. 

E o tome se radi. O odnosu komandanata, tih pokretača otpora i vojnika. Ne treba ovdje gledati ideološku pozadinu tadašnjih, sadašnjih i svih vojnika svijeta kroz istoriju ove planete čija istorija je ustvari istorija ratovanja. Vojnik je uvijek vojnik, borac. Kao i njegovi komandanti. Razlika je samo u međusobnom odnosu ta dva istorijska šarafčića bačena u turbulentne virove i hirove njihovih vladara, pravih gospodara rata.

Iz gornjeg primjera može se naslutiti kakav je taj odnos bio u onom ratu a i kasnije u miru, stariji Bugojanci sjetiće se Titove posjete našem gradu kada je jedan od njegovih oficira među okupljenim narodom uočio muškarca čiji je cjelokupni izgled odavao lošu materijalnu situaciju,  prišao mu i snažno ga zagrlio prepoznavši u njemu svog suborca iz partizana. Nedugo zatim taj naš sugrađanin, mislim da se zvao Naim, dobio je penziju.

Moj suborac H…. čije ime ne navodim zbog toga da on ne bi imao problema, taj moj suborac je bio jedan od hrabrijih. Na internetu se i sad može vidjeti snimak, snimio je to jedan Francuz, kada H…. u jeku borbi na Uriji ustaje iz rova, ispravlja se, nišani i iz zolje uništava neprijateljski transporter. Nakon rata taj momak nema zaposlenja, snalazi se kako zna i umije, ima ženu i petoro ženske djece da bi prije godinu dana dobio posao kao čistač ulice. Čisti ih i danas, vrijedan je radnik, zahvalan vladajućim strukturama. To su te male razlike, ranije su borce nagrađivali da ne metu ulice a sada je premija kad ti nađu da to radiš.

Veliki jaz je nastao između boraca i komandanata u ovom poratnom vremenu, ogromna provalija i ta provalija se stalno širi. Posljednja inicijativa o dodjeli izvjesnih „medalja otpora“ koje vuku i pristojnu novčanu apanažu svakako neće doprinijeti sužavanju te provalije između dojučerašnjih suboraca. Rigidan je i isključiv stav Nasera Orića koji tvrdi da većina sa tog spiska za nagrade u ratu metka nije ispalila, rova vidjela i sl. što je vjerovatno tačno. Međutim on vrlo dobro zna da jedna vojska ne može funkcionirati bez kuhara, logističara, oružara, tesara, bravara i svih onih struktura što čine jednu oružanu silu tako da Bosnu nisu odbranili i sačuvali je samo heroji koji su ispaljivali metke, ne mogu ni istinski heroji kao što su to bili diverzanti reći – mi smo najzaslužniji, zaslužni su svi kotačići u toj ratnoj mašini. Upravo to sebi za pravo daje grupa ljudi vodeći se  sintagmom „da nije nas ne bi bilo ni Bosne“. Lično poznajem većinu laureata sa tog spiska i svaki od njih dao je nesumnjiv doprinos u odbrani ove nesretne zemlje ali izdići i nagraditi samo sebe i reći- da, mi smo sve to organizovali, još devedesetprve smo bili spremni, mi smo slomili zube agresoru, mi na spisku- to je vrhunac hipokrizije, to znači da svi ostali nisu. Ali eto sve ima i dobru stranu pa tješi saznanje da ako će izbiti rat za pet godina ne treba da se brinemo jer naši prvoborci već sada spremaju odbranu.

Neka se oni, kao i svi naši komandanti manje oportunistički ponašaju, oslobode taštine, pokušaju da povežu pokidane veze sa svojim borcima, podrže borce u njihovim zahtjevima koji apsolutno nisu nerealni, kada se sa žaljenjem pitaju zašto sa nama nema komandanata. To bi im puno značilo i oni bi to znali uzvratiti. Ovako, kao da smo bili na različitim stranama.

Uostalom, hairli gospoda sa tog spiska su tada djelovali kao stranački ljudi i ako neko treba da ih nagradi onda je to stranka a ne država. Nisu oni ni muftać tim markama, hvala Bogu sve su to situirana gospoda ali… koliko samo šejtana može stati na vrh igle a kamoli na jednu medalju.

https://www.bingotuzla.ba/2019/06/17/za-pocetak-sedmice-u-bingu-dodatno-snizeno-od-17-6-do-19-6-2019/'