”Šuti i trpi”
Početak devedesetih, nesretne godine, sretnih ljudi. ”Nekom rat, a nekom brat”, tako rekoše. Rat onima koji su željeli miran rasplet novonastale situacije, brat zagovaračima, nagovaračima i huškatorima. Fizički obračun se nakako i završi, emocionalno podijeljeni stavovi kada bi tražili neke dodirne tačke složili bi se u jednom – običnom čovjeku rat i to rat za korom hljeba, pusti egzistencijalni napor kako dočekati sutra, a novim begovima, trubačima i njihovim odabranim slugama VELIKI BRAT.
A narod trpi. Šuti i trpi.
Sve bi se to i dalo razumjeti da od tog nesretnog rata nije prošlo dvadeset i kusur godina, a stanje isto. Zajahali kvazibegovi i neće da sjašu.
A narod trpi. Šuti i trpi.
Nekada je mudrost s godinama dolazila. Ista je stvar i sa vlašću. Poslijeratna ”elita” nije bila ništa posebno. Bili su to manje-više hotimično odabrani ljudi sa sela bliži motici nego vlasti. To je onaj sloj društva do kojeg je ideja ”begluka” stizala prije, a koji su je objeručke prihvatali. Lični interesi novopečenih poslušnika uz lične interese njihovih nadređenih bili su vrh prioriteta. Tu nije bilo mjesta za herojske narodne mase, običnog čovjeka i njegove potrebe. Oni su mahom, pod pokroviteljstvom režimskih medija, izgubili odliku ”herojske”, a sada čim podignu glas u borbi za svoja životna prava, nazivaju ih ”divljačkim”. Od naroda se traži da miruje i prihvati režimskom rukom već predooređenu sudbinu, bez želje za bilo kakvim promjenama. Medijski i religijski meci pucaju po narodnom razmišljanju oblikujući stvarnost pogodnu režimu. Serviraju se informacije da su svi politički faktori isti čime se stvara neaktivna građanska izborna masa. Takva masa nesvjesno ”svojom” odlukom da ne izađe na izbore daje podršku onima koji vladaju.
A narod trpi. Šuti i trpi.
U svemu tome, narodni žrtvenici nisu velikaši, velikim se smatraju bogati s jakom propagandom svojih (ne)djela. Naravno, bilo je tu i utjecaja porodične loze, velikokrvnog prava na nasljedstvo. ”Sjaše babo, uzjaše sin, dobar otac, još bolji sin.” Begovi nikad nisu bili cicije, ako je potrebno vladat će i pet stoljeća.
A narod trpi. Šuti i trpi.
U našoj državi mnogo je gladnih, prose i traže svoj obrok po kontenjerima. S jednim obrokom dnevno iz narodnih kuhinja preživljava oko 20.000 građana. Oni čija mjesečna primanja ne prelaze 84 KM su u ekstremnom siromaštvu i takvih je u BiH oko 20.000. Za to vrijeme, plate poslanika paralamenta BiH su i do osam puta veće od prosječnih primanja 70% građana. Zajahali kvazibegovi i neće da sjašu.
A narod trpi. Šuti i trpi.
dipl. knjiž. Jusuf Halilović
