Poslije 4 godine od izlaska prve Čupine knjige evo pred nama je i njegova 2. zbirka priča pod naslovom „Smrt općinskog vijećnika i druge jezive priče“.
U prvoj knjizi se bavio psihom ljudi u ratnim vremenima, istim se bavi i u ovoj, samo sada prikazuje posljedice rata odnosno ratnih trauma na mirnodopski život i sudbinu („Navijač“, str. 124):
„… u dušu navijača počela je da se uvlači tuga i jedna strašna misao: ne da ih je sreća napustila, ne, već spoznaja da je nikad nisu ni imali. To je puno strašnije. Sjede utučeno… Dragi Bože, kad ćeš nas jednom pogledati.
Kad budemo igrali sa Etiopijom, oni su još veća bijeda“
- ili priča „Ostajte ovdje“ (Str. 90/91) iz Šantićeve izrazito patriotske pjesme a na što dobivamo konkretan odgovor današnje omladine:
- Nije važno vama ali meni jeste. Hoću da budem svoj čovjek. Da planiram nešto. Šta ja mogu sa ovim primanjem, kad izađeš navečer sa društvom, djevojkom, jaranima… ode feslija. Da planiram brak sa 600 maraka mjesečno, bez stana, auta…
- Kako drugi ljudi žive?
- Pitaj njih kako žive. Žive tatini sinovi i podobni.
- Pa govorio sam ti da se učlaniš u neku stranku.
- Neću i neću, sto puta sam reko neću. Nisam ja za to. Pa makar i kadeta vozo…“
Dakle, iz njegove pomenute misije kao direktna posljedica proizlazi i bespoštedna kritika i osuda loših postupaka svojih likova samo što to radi opet indirektno karakterizirajući čak i groteskno pojedine ljudske spodobe njihovim sopstvenim nakaradnim i izopačenim razmišljanjem a potom i obesmišljenim govorom satkanim ispraznim i posve stupidnim novokomponovanim jezikom fraza i iščašenih jezičkih kovanica zaobručenih ličnim interesom te stranačkom malograđanskom snishodljivošću spram stranačkih šefova kao u priči
„Zlatno tele“ (str. 226) gdje se očituje erozija morala, ukusa, vrijednosti:
„Sve to Emir gleda, gleda i prezire i zavidi im i divi im se, kako se u samoobmani za kratko vrijeme te krivotvorine glamura navikoše na bogatstvo što zamijeni stvarnost, još jučer u ispurganim pletenim džemperima, a sad vlasnici otmjenih butika s prišivenim brendovima svjetskih marki i restorana gdje se služi blanquette de veaue. U novom sistemu vrijednosti nema razlike između kamatara i bankara, lupeža i profesora, izdajnika i patriote; ovi prvi su čak grlatiji u odbrani svojih stavova i postupaka kada vašarska retorika nadglasa naivna intelektualna stremljenja. Proračunato trgovanje ljudskim osjećanjima, nametanje lošeg ukusa kao standarda, prljanje i ubijanje svake iskrenosti, prijateljstva i ljubavi postalo je način rada i vladanja, pun novčanik zamijenio je svake ideale. Zna to Emir.“
Kao što rekoh još u prvoj njegovoj knjizi i ovdje se Čupo vjerno drži svoje svete misije sa perom u ruci (što i jeste glavna zadaća pisca) a to je da opominjuće hrabri ljude na vrlinu.
On nastavlja vjerno bilježiti sve oko sebe što vidi i čuje te onda samo blago i neupadljivo (pri)dodaje svoj stav i mišljenje, iako se na prvi pogled čini da on to prepušta na svijest, savjest, pamet i zdrav razum samih čitalaca.
A da je svaki pisac samo produkt mnoštva svojih prethodnika, kako rekoše davno, najzorniji je primjer i ova Čupina knjiga priča gdje se ogleda prirodan uticaj pomalo Branislava Nušića (komedija), Radoja Domanovića (satira), Seada Fetahagića koji je spajao u jedno i ironiju, i satiru, i komediju, i sarkazam, osjeti se i Čehov sa njegovim kratkim briljantnim opisima prirode, neponovljivi stil Zije Dizdarevića i njegovog teksta škrtog riječima ali krcatim simbolikom. Jer kao što svaki čovjek u sebi sadrži sve svoje pretke tako i svaki pisac u sebi ima sve svoje prethodnike a koje će se osobine aktivirati i kako spojiti u svakom pojedincu kao individui jedinstvenoj i neponovljivoj e to se očituje u originalnom stilu pisanja.
Čupo je vjerni i uvjerljivi hroničar našeg zavičaja užeg i šireg odnosno ovdašnjeg mentaliteta svih nivoa društva u kojem obitavamo i trajemo bez obzira na sva moguća iskušenja što nam ih život donosi i podastire pred nas kao neprelazne prepreke.
Koliko god bio kritičarski nastrojen prema tamnoj strani ljudske ličnosti on to sve prožme sočnim narodnim humorom ili duhovitom opaskom pa se onda sve zajedno nekako lakše probavi jer „humor je čuvar razuma“ – kako reče veliki Čarli Čaplin ili kako Tin Ujević primijeti da je humor možda najispravniji način promatranja ljudi.
Našoj neizmjerno velikoj obesmišljenosti svega i svačega Čupo duhovitošću i zdravim razumom uporno pokušava povratiti prognani i smoždeni smisao našega podneblja.
Briljantno mozaički autor uklapa stvarne događaje svoje sredine u univerzalnu ljudsku priču potpuno ogoljenu pošto joj se svuče ono trulo zaudarajuće meso kleronacionalističke bahatosti i poluumovskih malograđanskih manira.
Autorsko ja stavlja naizgled posve po strani i ostavi likove da se dijalogom međusobno legitimiraju karakterno i mentalno a čitaoci onda neka presude svako prema svome nahođenju.
Odličan slikar verbalnih pejzaža kojima i započinje ili prožima neke svoje priče a to samo odaje velikog zaljubljenika u prirodu i njene ljepote kojima nas obasjava kao lajt motivom iz priče u priču, ali sve to primjećuju samo oni koji u oku svome nose ljepotu i ljubav pa isto onda pronalaze i oko sebe.
Sve u svemu kao što rekoh za prvu Čupinu knjigu da kao vojnik potpisujem sve šta je vidio i zapisao u njoj tako isto vrijedi da kao bugojanski političar, bugojnopisac i dobar poznavatelj bugojanskih prilika i sveukupne društveno-političke situacije potpisujem i ovu meni veoma dopadljivu knjigu kratkih i pitkih bugojanskih priča.
Bugojno, 14.02.2021. Viktor Dundović, prof.
