Odžak moga djetinjstva – Piše Nejra Rustempašić

https://www.facebook.com/Gradski-TAXI-Bugojno-536291753372444/

Razgovor sa mladim rođakom me ponukao da napišem neka sjećanja iz moga ranog djetinjstva. Rođak se interesovao za nenu i dedu, a onda se priča proširila na ostatak naše, te na druge porodice u selu.

Odžak je u gornjovrbaskoj dolini uz potok Zvečaj. Sa desne strane potoka, a iznad sela, je brdo obraslo žbunjem koje smo zvali Strana, a sa lijeve strane Buće. Malo niže je mala pritoka Lunjski potok koji je bio još bistriji nego Zvečaj čija je voda tada bila pitka. Trebalo je ustati rano da napunite vaš ibrik, đugum, bardak, poneko i fučiju. Govorilo se ako voda proteče kroz četrdeset kamenčića da je čista. Porodice koje su stanovale pored potoka su suđe poslije ručka prale na potoku. Rublje se ispiralo u potoku. Zime su obilovale snijegom, nije bio rijedak slučaj da se Zvečaj zaledi. I tada je djeci služio kao klizalište.

Još uvijek su tu tri mahale. Gornja i Donja mahala, a između njih Avlije. Nazivi su se zadržali do današnjih dana. Rustempašići su živjeli u sve tri mahale, dok su Sulejmanpašići imali jednu kuću pored Sulejmanpašića kule između potoka Zvečaj i Lunjskog potoka te kuću preko potoka Zvečaj u dijelu zvanom Polje.

Pored Rustemapašića i Sulejmanpašića tu su bile po jedna porodica Ždralovića, Manđića, i Merđanića (to je bila porodica Odžačkog hodže koja se doselila iz Fojnice.) Rustempašići su vodili porijeklo od tri davno razdvojene loze, što im je dopuštalo da između sebe stvaraju brak. Od moga rahmetli oca sam slušala da je žena Rustempaše bila iz Seldžuka u Iranu. Za posjete Iranu put me naveo kroz Seldžuke. Sada su to uglavnom ruševine. Otac je priču vjerujem čuo bilo od roditelja ili nekog drugog. Umjesto pisane riječi postojala su usmena predanja.

Porodice Rustempašića su bile brojnije, što je vodilo parcelisanju zemljisnih posjeda i bržem siromašenju. Neko je komentarisao da su se ženili iz siromašnih porodica. Bogati ili siromašni Rustempašići i Sulejmanpašići su pripadali Bosanskom plemstvu. Rustempašići su posjedovali zemlju sa desne strane Zvečaja, Sulejmanpašići sa lijeve strane. Sulejmanpašići su posjedovali dio zemlje u Goruškom polju zvanom Trošće, kao i šume u Radovanu.

Dva kamena spomenika koji nas podsjećaju na davna vremena su dvije kule, jedna Sulejmanpašića koja je nažalost u ruševnom stanju i kula Rustempasića koja još prkosi vremenu. U Odžaku je bio još jedan živi spomenik, topola koja se nalazila u sred sela na meraji, ničijoj zemlji, nedaleko od džamije. To je bilo visoko, krošnjato

i lijepo drvo. Posebnu ljepotu davalo mu je cvjetanje u junu, kad su iz njegovih krunica lepršale bijele mekane pahuljice zaustvljajući se često na dječjim ispruženim dlanovima. Skupljali smo te pahuljice i pravili grudvice. To je bio naš pamuk, mada od nas nikad niko nije vidio pamuk u njegovom sazrijevanju i berbi. Imale su pored toga ugodan miris. To drvo je davalo poseban draž našem djetinjstvu. Velika hladovina ispod topole je bila sastajalište omladine te odraslih ljudi. Nudila je hlad u tople ljetne dane, a ponekad i zaštitu od iznenadne kiše putniku namjerniku. Nažalost, stablo su u skorije doba posjekli neki ljudi koji su u Odžak doselili sa obližnje planine, koji nisu voljeli taj živi spomenik Odžačke prošlosti.

Begovske kuće su bile prostrane. Ulazilo se na hajat, a odatle su vodile stepenice na sprat. Mutvak (kuhinja) sa ognjištem je bila obično blizu stepenica. U sobama se grijalo zimi na glinene ili ciglane peći sa lončićima.

Moj otac je znao reći da su se konji mogli trkati kroz hajat njegove rodne kuće, htijući time reči da je bila velika, a nalazila se u mahali Avlije blizu Rustempašića kule. Ja se sjećam kuće roditelja moje majke, koja je bila u tom stilu. Ulaz u kuću je bio kroz prostrani hajat. Na sprat se ulazilo uz stepenice. Ljevo od stepenica je bio mutvak sa ognjištem. Desno je bio veliki ganjak (hodnik) sa kojeg se ulazilo u četiri prostrane sobe. Sve sobe su bile svijetle sa puno prozora. U jednoj je nekad bio stan (poveća drvena naprava na kojoj se tkalo platno i ćilimi). Tu je moja majka u svojim djevojačkim danima tkala platno od lana za katoličke i pravoslavne žene i djevojke, koje su od istog pravile košulje. Moja majka je bila vrlo predana i posvećena tome kao i svakom drugom poslu do svoje smrti. Takođe se sjećam velike kuće Sulejmanpašića u kojoj je moja tetka Rašida stanovala vrativši se iz Sarajeva po dolasku komunista na vlast. Kuća je bila velika, meni je ostao u sjećanju istureni dio kuće zvani čardak, sa mnogo prozora. Ta soba je bila djevojačka, naime djevojke su tu vezle, plele, heklale. Sličnu kuću sa čardakom sam vidjela na Ostrošcu, starom gradu na putu od Bihaća prema Cazinu odakle se pruža predivan pogled na rijeku Unu.

Na brdu iznad džamije je bilo i još uvijek je naselje naših katolika, a nekoliko katoličkih kuća bilo je na putu za Vrtače, kao i u malom naselju zvanom Dolac idući jedan kilometar uz potok. Vrtače su bile kao i sada naselje ili bolje reći mahala koju su naseljavali Romi. Imala sam priliku da posjetim ili samo proputujem nekim bosnaskim čaršijama, koje su takođe imale svoje mahale Roma, koje smo mi tada zvali naši Cigani.

U doba moga djetinjstva, dakle po završetku Drugog svjetskog rata zemljoradnja je bila glavni izvor za preživljavanje. Ljudi su mukotrpno radili da bi prehranili

porodicu sa malih posjeda bez ikakve mehanizacije. Ako tome dodamo da su tadašnje Titine vlasti uzimale tri trećine žita iz hambara, proljeće su stanovnici dočekivali bez zrna žita. To su bile teške godine za većinu Odžačana. Sjećam se da je moja majka jednog julskog dana pravila hljeb od prohe. Bio je crn i tvrd da nije mogao biti ni crnji ni tvrđi. Nisam ga mogla jesti. Majka je otišla na Kaldrmu (tako se zove njiva) nažnjela malo pšenice koja je bila u sazrijevanju, motkom je odvojila zrna od stabljike, odnijela u mlin (koji smo srećom imali) i napravila pitu krompiraču (prvi mladi krompiri već su bili dovoljno veliki da su se mogli vaditi iz zemlje). To je valjda bila najslađa krompirača u mom životu.

Moji roditelji su bili izvanredno vrijedni. Sjećam se da su ustajali u tri sata noću da bi navodnjavali povrće. Sem toga imali smo uvijek kravu a nešto kasnije i par ovaca.. Mnogi iz sela nisu imali ni to. Otac iako u poodmaklim godinama po cio dan je znao sam kositi. Nosila sam mu vodu u polje. I sad mogu vidjeti sliku njegovog lica i znoja koji kipti. Ispod kape je stavljao maramicu, ali to nije puno pomagalo.

Duge zime sa puno snijega su donosile sa sobom mukotrpno skupljanje drva. Sjećam se svoga oca koji je donosio drva na leđima. Noge promrzle u opancima, a vunene čarape mokre. Pomagala sam mu da skine mokre čarape. Ljudi iz Pavica su ponekad dovozili drva na sankama ili pak na samaricama u Odžak ali to je imalo svoju cijenu. Prvih godina poslije rata pura je bila najčešći ručak mještana. Došavši iz škole hladna i suha pura me čekala za ručak. Teške su bile te prve godine poslije rata. Kako poslije svakog rata ili revolucije u većini slučajeva dođu na vlast golje, tako je bilo i tada. Već prvih godina poslije rata vladajuća klasa gradila je vile po Jadranu. Luksuzne jahte nisu bile rijetke. Komunisti su zabranili privatni posao, što je život moga oca i porodice učinilo mučnim. Naime moj otac je imao malu trgovinu i kafanu u onoj prijeratnoj Jugoslaviji. Po samom završetku rata ljudi su tjerani da idu na prisilni rad. Moj otac je morao raditi u Bunti. To je šuma više podova iznad Gračanice. Sa posla bi ponekad donio komad hljeba koji je bio je ubuđan. Mladi ljudi su išli takođe na prisilni rad da grade puteve ili su radili na nekom državnom objektu. Nešto kasnije ljudi su prisiljavani da idu u kolhoze i zadruge, po uzoru na Ruski sistem. Sulejmanpašića zemlja je konfiskovana i pripala zadružnom zemljištu. Zumrethanuma Sulejmanpašić (Mustajbegovica) je završila u zatvoru u Zenici. Udba je odrađivala svoj posao. Vladao je strah kod ljudi. Moj dajdža Hasan, zakleti, iskreni komunista koji se borio u prvim partizanskim redovima i po završetku rata unaprijeđen dva puta u visoki čin, je 1952 godine ubijen u Ptuju u Sloveniji. Komunisti – četnici su vršili čistke.

Porodici je rečeno da je izvršio samoubistvo, što je bila gnjusna laž. Nije bilo dozvoljeno da se vidi ili otvori kovčeg (ako je uopće postojao). Takva je bila praksa. Ko se komunistima-četnicima nije sviđao likvidirali su ga brzim postupkom. Njegovom bratu dato je samo nekoliko fotografija. Hasan mu je prilikom zadnje posjete rekao: Eto zašto sam se borio, tvoja djeca nemaju dovoljno hljeba, a generali se na luksuznim jahtama dozivaju megafonima.

Odžak je prije rata imao osnovnu školu, koja je i poslije rata bila otvorena.

Gračanica, na drugoj strani Vrbasa tada nije imala školu te su djeca dolazila u Odžak, kao iz ostalih okolnih sela.

Odžak tada nije imao školsku zgradu. Nastava se obavljala u prizemlju (donjem spratu) kuće rahmetli Zlatke Rustempašić i njene kćerke Nesime.

Moj prvi učitelj je bio neki Tošić iz Srbije. I dugo poslije učitelji su bili iz Srbije. Razmišljajući sada sumnjam da su ti prvi učitelji imali završenu školu za zvanje učitelja. U jednoj prostoriji su bila dva razreda, kako zbog prostora tako zbog nedovoljnog broja djece koja su pohađala školu. Za moje školske dane vezan je jedan nemio događaj. Bilo je to u trećem ili četvrtom razredu. Za prijevoz na proslavu Prvog maja ili 25. maja, Titovog rođendana (jedna od gluposti vladajućeg sistema) praktično su nas strpali u kamione. Teško smo dolazili do zraka, jer su nas složili kao vreće. Negdje u Vrbanji (Crniću) malo niže od Hadžibegovića kuća neko dijete je zapomagalo, vidjevši da se pored njega jedno dijete guši. Kamion je stao. Izašli smo iz kamiona, valjda su nas iznijeli iz kamiona. Prvo sam potražila svoga mlađeg brata. Dijete koje se ugušilo bio je sin jedinac žene (mislim da se zvala Mara) čiji je muž nestao u ratu. Kakva je bila Marina bol to samo znaju majke koje su na ovaj ili onaj način gubile svoju djecu. Mara se odselila u Ameriku poslije par godina, jer joj se javio muž i pozvao da dođe kod njega. Ne znam koliko mi je bilo teško da toga dana u Bugojnu u Domu kulture na priredbi recitujem “Sliku mile Istre naše ja u srcu nosim svom, leži ravna i vrletna na tom moru Jadranskom” . Ironično je da još uvijek pamtim sve stihove.

No, bez obzira što je novi sistem donio neke novine i zabrane, selo dugo nije mjenjalo svoj način života, svoju tradiciju. Stanovnici muslimani su postili ramazan. Za jutarnji obrok što se zvao i zove ručak budio nas je bubnjar. To je obično bio neko iz naselja Vrtače. Bajrami su dočekivani sa radošću bez obzira na neimaštinu. Teravija kao i Bajram se klanjao u našoj džamiji gdje su dolazili i mještani okolnih sela. Po završetku klanjanja Bajram namaza ponekad bi neko ispalio hitac iz puške u zrak obiljžavajući početak slavljenja Bajrama. Najmlađi su se na poseban način radovali Bajramu. Djeca su prvo čestitala Bajram svojim roditelima ljubeći ih u ruke. Obično su išla kod tetke ili nene da čestitaju Bajram i da dobiju Bajramluk, te da pokažu novu haljinicu ili košuljicu ako su je dobila za Bajram. Muški rođaci kao i prijatelji običavali su doći u kuću na čestitanje odmah po izlasku iz džamije. Običaj je bio posjetiti greblje te proučiti Fatihu mrtvima. Žene su posjećivale svoje komšinice poslije Bajramskog ručka. Znalo se u koju mahalu se išlo prvi dan Bajrama, kao i drugi, treći i četvrti dan.

U ramazanske noći poslije teravije djevojke i momci su se okupljali na harmanu, koji je bio vlasništvo Halilbega, naime tada njegove žene Remze. Eh, na tom harmanu se pjevalo, igralo a bilo je tu i ašikovanja. Sam Odžak je imao više cura, ali su u džamiju dolazili momci iz Goruše. Odžačke cure su u to doba birale momke iz begovskih porodica. No novo doba je donijelo svoje pa se vremenom i to mjenjalo. Tradicija oslovljavanja muškaraca i žena se zadržala u novom sistemu vlasti. Muškarci su oslovljavani sa Beg ako su poticali iz begovskih porodica, dok su njihove žene oslovljavane sa hanuma ili pak begovicom dodato imenu njenog muža. Žena age se oslovljavala sa aginicom dodato imenu muža ili samo njenim imenom. Želim da ovdje spomenem nešto što će onome tko bude čitao biti šaljivo, a vezano za to oslovljavanje koje se više ne koristi. Prilikom jedne od skorijih posjeta mome Odžaku stojim u avliji. Cestom prolazi Đula ciganka i doziva me: „Nejrahanuma imaš li cigaru“. Ja uzvraćam: „Ne pušim Đula“, a ona će: „Pušim ja“. Nedavno sam čula da je umrla. Proučila sam Fatihu za našu Đulu.

Jesen je bila ispunjena berbom i spremanjem zimnice. Poseban doživljaj za mlade je bila berba i komušanje kukuruza. Obično su se za posao komušanja pozivale djevojke i momci. Tu je bilo šale, pjesme i ašikovanja. Bio je obavezan ičram koji se sastojao od pečenih krompira, sira te jabuka, krušaka i šljiva.

Žene su pravile pekmez od voća, posebno šljiva. Pravio se rijetki pekmez pored gustog. Rijetki pekmez je često bio zamjena za šećer, isto kao pekmez od šećerne repe koja se u to doba sadila. Meni su posebno ostale u sjećanju torkule u kojima se cijedila smjesa istučenih jabuka i krušaka, koje su se prethodno tucale, gnječile tokmacima u za to posebnim drvenim velikim naćvama. Sok od istucanog i iscijeđenog voća se zvao šira. Šira se kuhala u bakrenim kazanima i tako dobijao pekmez. Katolici, kao i neki Bošnjaci, su pekli rakiju od šljiva koja je uglavnom bila za prodaju, a ne za ličnu upotrebu. U selu su postojale jedna ili dvije sušnice za šljive. Miris sušenih šljiva vas je prosto obmanjivao. Mislim da i sada poneko pravi nešestu. Utopljena pšenica u vodi se ostavi da stoji par dana da bi se poslije nekoliko dana cijedila. Obično su djevojke ili mlađe žene u kazanu nogama gazile po pšenici. Poslije se odvajala ljuska od škroba cijeđenjem rukama. Bijeli škrob se zatim rasprostirao po čistom čaršafu i sušio. I sad mogu dozvati miris rašedije i đenećije.

Sjećanja me obavezuju da spomenem neke običaje iz tadašnjeg svakodnevnog života. Ako ste htjeli da posjetite komšije pa i rođaka trebali ste se najaviti. Nije bilo telefona pa ste poslali dijete da pita je li tome nekome na ruku da vas primi. Ako vaš komšija nije imao kravu ili je sušila, odnijeli ste mu mlijeka ili sira pa i mlaćanice. Ako vam je u kući kad ste počeli kuhati nešto nedostajalo nije bilo sramota posuditi od komšije. Pa čak ako niste imali šibicu ili luča da potpalite vatru mogli ste serbes donijeti od komšinice vatre u lopatici ili samo glavnju. Ako je neko od komšija bio u žalosti zbog umrlog u porodici običaj je bio da porodici odnesete ručak ili većeru.

Žene iz Vrtača, Ciganke, su dolazile pred kuću ili u kuću da traže bajramluk. Naše Ciganke su često prosile po kućama. Žene su im davale ne samo za Bajram nego i za druge dane u godini. Tražile su brašno, mlijeko, ili bilo što, tko je imao mogućnost da im da. Poslije kosidbe i skupljanja žita išle su po strnjikama da skupljaju zaostalo zrnje, ili u jesen poslije kopanja krompira rovale su po zemlji i u oba slučaja nalazile ponešto za preživljavanje. Sjetih se tih scena gledajući slike poznatog Francuskog slikara Jean-Francois Milleta koji je napravio prekrasne slike seoskog života, među kojima je slika seoske sirotinje koja podabire zrnje žita na već pokošenom polju.

Neke od njih pomagali su u poslu u kući ili na njivi za hranu. Ja se sjećam Zulke koja je mojoj majci pomagala oko nas djece. Bila je vrijedna i poštena. Sjećam se i Rabije koja je znala pomoći u bašti. Zlatki smo išli na svadbu jednog od njenih sinova, Mehe ili Beke. Imali su kuću na vrh Vrtača. Ajnija i Šehrija su mi ostale u sjećanju po interesantnim imenima. Ime Ajnija vjerujem dolazi od Arapske riječ “ajni” (bar se tako izgovara), a značenje joj je oko, oči, što je kod Arapa običaj da tako ponekad zovu dragu žensku osobu.

Odžak je imao i svoje čergare. Dvije porodice su dolazile svakog ljeta. Razapinjali su svoje čerge pored porušenih zidina hana i štala vlasništva porodice Sulejmanpašića, koje su se nalazile sa desne strane Zvečaja. Tih tragova od zidina više nema. Tu su sad kuće porodica koje su kasnije doselile u Odžak. Sjećam se imena tih dviju porodica čergara. To su bile Adam i Fata te Bešo i Ajka. Posebno mi je ostao u sjećanju Bešo. Bešo je svirao violinu. Zvuk violine i rasplamsala vatra ispred čerge privlačio je djecu iz mahala. Mi, tadašnja djeca nismo imali prilike da čujemo i vidimo druge instrumente. Čergari su obićno kalajisali posuđe od bakra koje se u to doba uglavnom upotrebljavalo, posebno u begovskim porodicama. Mi smo pored posuđa imali veliku dimirliju od bakra sa lijepom dekoracijom. Dimirlija je ustvari bila sofra od bakra. Imala je postolje koje se lako rasklapalo i postavljalo ispod dimirlije za vrijeme ručka i večere. Imali smo i mangalu ali ju nismo koristili. Nisu to bila vremena kad biste uz romantičnu polusvjetlost i odsjaj ugljevlja kahvenisali i ćaskali ili čak sami meditirali. Naši čergari su bili dobrodošli u ljeto posebno nama djeci. Zvuk violine sa vatrom ispred čerge stvarao je ugodan osjećaj, pravu idilu ljetnog predvečerja.

Djeca Odžaka, kao i sva djeca svijeta, su se igrala, makar su iz kuće često u igru išla sa parčetom suha hljeba. Nije bilo igračaka. Ja se jedino sjećam jedne igračke koju mi je donio moj rahmetli dajdža Hasan. Bio je to limeni miš na oprugama, koji je skakutao po sobi kad ga stisneš.

Omiljena igra je bila pljuva. To je ustvari igra sakrivače. Jedno dijete stoji i broji do određenog broja dok se druga djeca sakrivaju okolo. Onda to dijete traži sakrivenu djecu. Kad ugleda neko dijete, trči na mjesto gdje treba da pljune. Istovremeno trči

i otkriveno dijete. Ako dijete koje je otkriveno stigne prije od onoga koje ga je ugledalo ono je pobjednik, a ukoliko dijete koje traži sakrivene pljune prije, ovo dvoje mjenjaju uloge. Igru prstena su igrali i odrasli na sijelima obično u duge zimske noći kao i zaloga, “Šta da ovaj zalog radi”. Prsten se sakrivao ispod kapa ili čarapa. Curice su se igrale kuća i domaćinstava negdje u baštama, gdje su zamišljale da su domaćice. Nije bilo beba, to jest lutaka. Dječaci su tad ganjali loptu krpenjaču

na meraji ispred džamije. U vrijeme vršidbe ta je meraja nekima služila kao harman gdje se vrhlo žito. U doba vršidbe djeca su voljela tjerati konje. I sama sam se veselila vršidbi i to ne samo tjerajući konje nego penjanju u pojatu u štali, za koju se koristila riječ košara, kad se ubacivalo sijeno nakon kosidbe. Skakali smo po sijenu u pojati. Još jedna radost u vrijeme vršidbe bila je igra miša i mačke na volovskim kolima sa stranicama na kojima su se prevozile pokošene žitarice ili pak sijeno. Kad su kola bila prazna mi smo se penjali na stranice, a jedno dijete je nastojalo da uhvati neko od druge djece koja su se pentrala po kolima. Kad je u pitanju prevoz sijena ili žita onda je poseban doživljaj bio voziti se na prepunim kolima. Sad se čudim kako se nismo bojali pada, a istovremeno mislim kako je to sijeno ili slama sa klasjem bila vješto raspoređena po kolima. Sada se ponekad kad prolazim pored golfskog terena sjetim naše igre pale i klisa, koja me na golf pomalo podsjeća. Ječkan, dvočkan. Naime u iskopanu rupicu se stavljao klis (15 do 20 centimetara drvena palica zašiljena sa obe strane) pa se sa palom udaralo sa strane. Pobjednik je bio onaj čiji je klis odskočio najdalje. Dječaci su se uglavnom igrali klisa i pale, mada nije bio rijedak slučaj da igraju i djevojčice.

Zime moga djetinjstva su obilovale snijegom pa mi i sada snijeg budi neka nostalgična sjećanja. Bez tople odjeće i cipela za zimu ostajali smo na užbanjici dugo poslije akšama. Majke su obično dozivale djecu da idu u kuću. Nije bilo sanki, bile su ligure. Tko nije imao ligura, posuđivao je od djece koja su ih imala ili smo se prosto plazali po snijegu.

Kao što naprijed napisah naši katolici su živjeli na brdu više džamije gdje i sad žive. Odnosi između muslimana i katolika su bili sasvim dobri, naime nisu bila rijetka prijateljstva. Sjećam se katoličkih Božića, kad su djevojke i momci igrali kolo na ledini pored džamije kad su se vraćali sa ponoćke u Kandiji, gdje su posjećivali crkvu za vrijeme vjerskih praznika. Ta ledina ispred džamije je bilo mjesto gdje su se rastajali Katolici sa tri strane. Poslije pjesme i kola razilazili su se kućama da slave. Jedni su išli u najveće naselje više džamije, drugi u naselje više Avlija i treći u naselje Dolac koje je bilo uz potok nedaleko od Donje mahale. Nisam nikad čula da se neko od Bošnjaka bunio zbog pjesme i kola ispred džamije. S obzirom da je kuća mojih roditelja bila blizu ustajali smo i sa prozora gledali cure i momke dok igraju kolo. Još jedno sjećanje iz moga ranog djetinjstva vezano za naselje na brežuljku poviše džamije koje je vrijedno spomenuti. U tom naselju bila je dobra voda. Mi smo to jednostavno zvali točak. Vrlo često uz Ramazan prije akšama i sama sam sa djecom išla da natočim vode. Nikad se niko nije usprotivio našim dolascima u naselje. Katolici su imali s proljeća mise. Bilo je interesantno posmatrati dotjerane cure u bjelim košuljama sa jelecima i ječermom kako odlaze na misu na groblja. Cure iz naselja više Avlija su dolazile na potok da peru svoje rublje. U to vrijeme se bijelo rublje iskuhavalo u lugu i bilo je isto toliko bijelo kao ono što se u današnje vrijeme pere u mašini. Dobri komšinski odnosi između muslimana i katolika bili su često prisni. Sjećam se jedne fine, lijepe cure Anđe koja bi oslovljavajući moju majku imenom upitala: “Reci mi duše ti ili zdravlja ti koji je momak bolji?” Bilo ih je više kojima se sviđala, naime bila je dobra cura što se u tadašnjem žargonu govorilo za zgodnu i lijepu djevojku. Moram spomenuti komšinicu Matiju, Dalmatinku, koja je bila bliska prijateljica moje tetke Rašide. Matija nam je donosila prilikon njenih posjeta njenom rodnom selu u Dalmaciji smokve, tako su to bile prve smokve koje sam jela.

Dakle što se tiče komšinskih odnosa među stanovnicima muslimanima to jest Bošnjacima, katolicima i Romima, mogu reći da su bili na jednom pristojnom nivou. Ovo je prilika da kažem da sam od svog rahmetli oca prvi put ćula za riječ Bošnjo i Bošnjani u mom ranom djetinjstvu. Prema tome neki stanovnici Bosne i Hercegovine nisu obavješteni te misle da je to novi naziv koji je rođen u zadnjem ratu. Ista stvar je sa riječi Uskopje koju sam čula od svoga rahmetli oca. U kući mojih roditelja nije postojao izraz vlasi, uvijek su to bili naši katolici i naši pravoslavni. Ti pravoslavni su živjeli u selu Kruševici nekih sat vremena hoda uz Stranu, brdo više Odžaka. Jedino što se sjećam u vezi tih žena sa Kruševice je njihov ne tako česti prolazak kroz selo, kad su išle na pijacu u Bugojno ili možda u crkvu. Te žene su imale drukčiju nošnju od onih što su imale katoličke žene. Maramu su vezale na njihov poseban način. Mislim da su neke imale i kape ispod marame.

Kako god ipak je postojalo nešto što je meni a i drugoj djeci smetalo, vezano za katoličko naselje više džamije, a to je povremeni silazak svinja u selo.

Nastojali smo da ih tjeramo uz put iza džamije. Ali zbog toga bar ja ne pamtim i ne znam da se nekad neko od Bošnjaka žalio ili da je neko od katolika komšija reagovao na to, a kamoli da bi to bio razlog kakvoj razmirici među mještanima.

Vrijeme o kojem pišem po meni je zadnja faza raspadanja Bosanskog plemstva te tako i plemstva moga rodnog sela. Moj otac je znao spomenuti zadnjeg kmeta njegovog oca koji je bio u nekom selu iznad Gračanice, a sam se sjećao posluge u mutvaku u kući u kojoj je odrastao, a koju je on srušio te sagradio novu moderniju u skladu sa vremenom koje se promjenilo, kao i sa namjenom (donji kat je bio namjenjen za trgovinu i kahvanu).

Nekad prilično davno prije Facebooka jedan mladi Bošnjak u Americi je svojim američkim kolegama objasnio naziv beg i bošnjačko plemstvo uporedivši ih sa lordovima i plemstvom u Velikoj Britaniji. Mislim da je to jedan od mogućih načina. Prilikom posjete Bahamskim otocima u džamiji poslije moga predstavljanja mladoj ženi porijeklom iz Malezije ona mi reče: “Vi ste potekli od paša“. Nasmijala sam se i pomislila kako je neko prvi put u mome životu izvan Bosne i Hercegovine shvatio šta je nekad značilo moje prezime. Drugom prilikom, u Rustempašinoj džamiji u Istanbulu stariji bračni par Amerikanaca su na poseban način izrazili poštovanje prema plemenskoj pripadnosti kad su čuli da je predak od koga je poteklo moje prezime istog imena kao velikan koji je dao sagraditi džamiju koju upravo razgledamo i divimo se ljepoti pločica na njezinim zidovima.

http://www.kasmir.ba/wp-content/uploads/2020/12/KASMIR-KATALOG-2020.pdf?fbclid=IwAR3AjuoeklOLyn_mB3ovYv7c92-EaCLISkHx2lRIfX5P3kNtt0PCqa8mw_o
https://www.bingotuzla.ba/katalozi-u-bingu/