Jedne hladne noći početkom devedesetih u Makarsku je došao kamion pun izbjeglica iz Bugojna.
Uglavnom majke sa djecom i djeca bez roditelja.
Uplašen i umoran vozač parkirao se ispred današnjeg hotela Miramare.
Dok sam zaključavala vrata na obližnjem Ribarskom klubu, prišao mi je vozač i objasnio da čeka nekoga iz Crvenog križa.
U tom trenutku sam ugledala dječiju ruku koja je virila ispod cerade kamiona.
Šokirana spoznajom da su na kamionu promrzla djeca, vratila sam se u lokal i brzo koliko je to bilo moguće nakuhala čaj.
Ubrzo je došao netko iz Crvenog križa i smjestio ih u hotel.
Od te večeri, jedan dječak bez majke postao je moj ljubimac i više vremena provodio samnom i ribarima nego u hotelu.
Često sam mislila na tog dječaka iz Bugojna.
Neznam njegovo pravo ime.
Svi smo ga zvali MUĆA
Sada im od 30-35 godina.
Molim vas pomozite mi da dođem do njega.
Zdenka Puharić
Makarska
