IN MEMORIAM: Hazim Ćišić, posljednji umjetnik iz boljeg vremena

https://www.zekataxi.com/ https://www.bingotuzla.ba/katalozi-u-bingu/

U prvoj deceniji 21. stoljeća Hazim je bio već čovjek u godinama, a ja u tridesetim. Velika razlika u godinama (oko 37) nije nam bila prepreka da se u to vrijeme često družimo. Bilo je to vrijeme kad su se u Kulturno sportskom centru Bugojno obnavljali tradicionalni festivali začeti u Bugojnu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Hazim je bio aktivni sudionik i saradnik na većini tih festivala i njegova pomoć i podrška su bili od velike koristi. I, zasigurno, nije slučajno da je u Bugojnu prva pokrenuta tradicionalna manifestacija upravo „Bugojansko likovno bijenale“ koje je prvi put održano 1974. godine. A nije slučajno jer Bugojno je u to vrijeme imalo raprezentativne slikare koji su imali republički, državni a neki i međunarodni ugled. Recimo, na IV Bugojanskom likovnom bijenalu 1980. godine su učestvovali: Nedeljko Antonović, Ljupko Antunović, Verica Antunović, Planinka Mikulić, Mirko Bratić, Jasim Brica, Hazim Ćišić, Zvonimir Fontana, Nikola Ivić-Ivač, Ljubomir Kolovrat, Stipo Ledić, Zoran Paunović, Ismet Ramljak, Mile Savić, Ivica Strujić Struja, Vladimir Vojinović i Petar Waldeg. I na tom IV Bijenalu u konkurenciji navedenih vrhunskih likovnih umjetnika Hazim Ćišić je nagrađen otkupnom nagradom za sliku „Počitelj“.

U neposrednom poraću, javna bugojanska politika, blago rečeno, nije marila za tu prošlost. Čak šta više, mogao se tu prepoznati onaj stav većine novopečenih političara i javnih ličnosti „život počinje sa mnom“. Kultura se u to vrijeme uglavnom svodila na programe „nacionalne renesanse“ i program vjersko-kulturne manifestacije „Ajvatovica“ u kojima je dominirao folklor i populističke narodne manifestacije.

Obnavljanjem Festivala FEDRA 2006. godine Hazim je primijetio da u KSC Bugojno pušu drugi vjetrovi i počeo je redovno da nas obilazi. U tim druženjima, odmah se otvorila priča oko „Bugojanskog likovnog bijenala“ i zaživljavanju likovne scene. Uskoro smo registrovali Udruženje likovnih umjetnika Skopaljske doline a Hazim ja izabran za Predsjednika udruženja. Za dvije godine KSC Bugojno je u saradnji sa ULUSD-om obnovio Bugojansko likovno bijenale i u potpunosti se afirmirala likovna scena Skopaljske doline. Tih godina u Umjetničkoj galeriji KSC Bugojno je na godišnjem nivou bilo od 12 do 16 izložbi. A izlagali su neka od najznačajnijih imena likovne scene iz Bosne i Hercegovine poput Jusufa Hadžifejzovića, Mustafe Skopljaka, Nikole Vučkovića, Fikreta Libovca itd. U svemu tome, Hazimov doprinos i podrška su bili nemjerljivi.

Neizbježno je da na ovom mjestu pomenem i dvojicu njegovih kolega Mulu Agića i Nikolu Ivača koji su tada također bili u Upravnom odboru ULUSD-a i dali veliki doprinos oživljavanju likovne scene u Bugojnu i Skopaljskoj dolini uz mladog akademskog kipara Antonija Džolana.

Hazim je volio, kad bi se opusti uz čašu vina, da priča o tom prošlom, boljem vremenu, definitivno boljem za one koji ne vjeruju. Posebno mi je ostala u sjećanju njegova priča o „igrankama“. Naime, Hazim je u Bugojno doselio 1960. godine. Bio je prvi školovani nastavnik likovnog u Bugojnu ali u to vrijeme je bio i nastavnik muzičkog jer je Hazim svirao gitaru. Pored rada u školi svirao je i u Gradskom orkestru koji je skoro svake subote priređivao priredbu u Kristalnoj sali općine Bugojno. I dok bi Hazim spomeni priredbu na njegovom licu se razlije osmijeh, tijelo mu živne a sjećanja navru.  

U radu s Hazimom i na mnogobrojnim sastancima ULUSD-a primijetio sam da je izuzetno principijelan da ne kažem tvrdoglav, za razliku od nas koji smo u ovom novom vremenu svi postali konformisti da ne kažem licemjeri. Da li je do vremena ili do nas zaista ne znam. Ali znam da se Hazim u ovim novim odnosima vrlo slabo snalazio. Takvu dosljednost stavova i istrajnosti na vrijednostima je danas teško, da ne kažem nemoguće sresti. Nije podilazio nikome i nije se ustručavao izreći svoj stav nikome, pa koliko košta da košta. I zato je Hazim bio Čovjek.

Naravno, pored tog pedagoškog i kulturološkog doprinosa gradu Bugojnu, i činjenice da je bio čovjek u punom smislu te riječi, Hazim je prije svega bio umjetnik. Oslobađajući emocije i strast kroz jarke boje oslikavajući najčešće hercegovački krajolik Hazim je na svojim slikama stvarao specifičan kolorizam pun uzbuđenja, tuge, sjete, ushićenja i radosti života. Očigledno je da je Hazim još u mladosti pronašao boje za svoju dušu i upravo tim ekspresionističkim koloritom postao prepoznatljiv i originalan. Njegova djela, ako ste ih nekoliko već vidjeli, prepoznat ćete među bezbroj drugih. To uspijeva samo velikim umjetnicima. Hazimov raspjevani i bujni kolorizam, svojstven njegovoj duši, upozorava nas da je život mnogo sadržajniji, zanimljiviji i bogatiji od banalne svakodnevnice. U širem kontekstu za Hazima se s pravom može reći da je bio jedan od značajnijih predstavnika  „jugoslovenskog kolorističkog ekspresionizma“.

Među nama više nisu ni Enes Šehić, Mulo Agić, Nikola Ivač, Adem Krivdić, Goran Ajanović kao i mnogi drugi iz te epohe boljeg vremena u Bugojnu, a od danas nije ni Hazim Ćišić. Možemo reći, posljednji predstavnik generacije istinskih intelektualaca, kulturnih radnika i umjetnika koji su pravim vrijednostima zadužili naš grad i našu državu.

Hazimovi oblaci na slikama su znali biti žuti, plavi crveni…

Vjerujem da je Hazim od jednog sebi napravio ugodnu fotelju i sad gospodskim pogledom, jer Hazim je zaista bio gospodin čovjek, posmatra šarenu planetu.

Dragi prijatelju, hvala ti na podršci, hvala ti na slikama, hvala ti!

PS Danas sam, dok je Hazim još uvijek bio živ, sreo njegovog sina Dinu Ćišića i rekao mi je da je skoro završio monografiju o Hazimu i njegovom likovnom stvaralaštvu. Vjerujem da će to kapitalno djelo imati i podršku grada, jer Hazim je zaista to zaslužio.

Vahid Duraković

http://www.kasmir.ba/index.php/katalog/