Kraj svake godine je prilika da se izvrši inventura one koja je iza nas, da se saberu utisci. Kada se podvuče crta na 2021. godinu gotovo da ništa pozitivno građani Bosne i Hercegovine nisu doživjeli od vlasti koje su birali, na bilo kojem nivou. Iako se nakon 2020. godine govorilo kako će se ona teško ponoviti, te da će ona ostati najgora zbog pandemije Covid-19, velikog broja zaraženih i umrlih u našoj zemlji, ipak, najskuplje plaćeni političari u Evropi su se potrudili da 2021. učine znatno gorom i da pandemija, iako još uredno hara Bosnom i Hercegovinom, padne u drugi plan.
Zahvaljujući članu Predsjedništva BiH i lideru SNSD-a Miloradu Dodiku od augusta prošle godine mnoge državne institucije nisu u funkciji građana, iako se iste te institucije finansiraju upravo zahvljajući građanima ove zemlje. Dakle, odlukom jednog čovjeka, koliko god to nekome sa strane čudno zvučalo, u BiH ne rade Predsjedništvo BiH, državni Parlament, Vijeće ministara… I ne nisu funkcioneri svih spomenutih institucija vratili novac građana koji su primili na osnovu plata, odvojenih života i raznih naknada u budžet iako bi to bio jedini razuman čin u situaciji kada ne radite svoj posao. Naravno, oni će i dalje govoriti kako oni rade jer dolaze na posao, no, njihov posao je puno više od pukog pojavljivanje u zgradama institucija.
Sluđivanje naroda
Javnosti je predstavljeno da je razlog ovakvog ponašanja političara iz Republike Srpske odluka bivšeg visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka da donese izmjene Krivičnog zakona BiH kojim se kažnjava negiranje genocida i svih drugih ratnih zločina u BiH. Dakle, opet nešto čemu se cijeli svijet čudio i što niko razuman nije mogao shvatiti da nekome smeta zabrana negiranja svih presuđenih ratnih zločina u zemlji, posebno osobi koja je svojevremeno priznala genocid i tražila što efikasnije procesuiranje počinilaca i nalogodavaca ratnih zločina. No, pitanje je da li je pravi razlog za blokadu državnih institucija tzv. Inzkov zakon, ili su pak neki drugi interesi u pitanju, poput raspolaganja poljoprivrednim zemljištem na koje je Dodik vremenom sve više prebacivao fokus.
Kakvi god da su razlozi u pitanju, nedovoljni su da bi se građani ove zemlje držali kao taoci. To je je najblaža ocjena stanja u koje su svojim ponašanjem, retrogradnom politikom i zapaljivom retorikom građane doveli lideri vladajućih političkih stranaka. Kao da građanima nije bilo dovoljno sluđivanja pandemijom i rastom cijena osnovnih životnih namirnica iz dana u dan, pa su političari odlučili da posljednjih nekoliko mjeseci potenciraju priču o mogućim sukobima. Naravno, kao što svaki problem ima svoj izvor tako ima i ovaj. Da ne bude da je ta priča sama od sebe došla, treba jasno naglasiti da je ona došla od momenta kada je Dodik počeo najavljivati kako će u NSRS-u biti usvojeni zakoni o vojsci, pravosuđu i indirektnom oporezivanju, te na taj način biti srušene državne institucije. Iste one institucije na čije je formiranje saglasnost u državnom Parlamentu dao upravo SNSD. No, ako slušate Dodika u medijima, onda ćete čuti kako su to ipak “otete nadležnosti”, a svima u ovoj zemlji, pa i samom Dodiku je jasno da ove nadležnosti nisu otete već potpisane od predstavnika SNSD-a i da se mogu vraćati isključivo u Parlamentu BiH gdje su i usvojene. Međutim, kamo sreće da je ovo jedina neistina na kojoj se istrajavalo tokom godine i da je Dodik jedini koji je govorio neistinu. Neistine su tokom godine ponavljali i njegovi savjetnici, a na priču o “otetim nadležnostima” upecao se i PDP-ov gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković. Sve ovo vrijeme su ih demantovali predsjednik SDS-a Mirko Šarović i Nebojša Vukanović koji su konstantno ponavljali kako nadležnosti nisu otete već su potpisane od predstavnika SNSD-a u Parlamentu BiH. Ovo nisu, naravno, jedine neistine na kojima je SNSD insistirao u protekloj godini. Tu je i stara priča o tome kako članovi Centralne izborne komisije BiH nisu izabrani u skladu sa zakonom, i SNSD na ovoj priči istrajava zajedno sa svojim koalicionim partnerom HDZ-om i Draganom Čovićem. No, i u ovom slučaju istina je potpuno drugačija – članovi CIK-a BiH su zakonski izabrani. Naravno, jasno je svima, da Dodika i Čovića iritira činjenica da više ne upravljaju CIK-om kao što je to bio slučaj u godinama prije izbora aktuelnog saziva. No, građanima to neko mora reći, jer su u mnogim slučajevima prepušteni monolozima političara u režimskim medijima u kojima novinari ne smiju ukazati na krivi navod. Posebno zabrinjava činjenica da se slične stvari dešavaju i na javnim servisima koji bi trebali biti primjer objektivnosti.
No, vratimo se omiljenom političkom sredstvu za ostvarivanje ciljeva u BiH – blokadama. Blokade u Federaciji BiH traju znatno duže nego one na državnom nivou. Naime, još od 2018. godine HDZ BiH koči implementaciju izbornih rezultata i ne dopušta da se formira Vlada, ali ni da se popuni Ustavni sud FBiH. Jedino što HDZ nije blokirao u Federaciji su imenovanja stranački podobnih ljudi u nadzorne odbore javnih preduzeća ili preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države.
Ako pitate Čovića, naravno, on će reći da je uzrok svih njegovih blokada to što nije izmjenjen Izborni zakon BiH na način kako on to zamišlja. A zamišlja, to su se na posljednjim sastancima mogli uvjeriti i predstavnici Venecijanske komisije, na način da se HDZ-u obezbijedi trajno mjesto u Predsjendištvu BiH, a da se pri tome ne implementiraju presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.
Tako je nakon neuspješnih pregovora stranačkih šefova sa evropskim i američkim diplomatama Čović bez imalo stida i ustručavanja najavio da 2022. godine izbora neće biti ukoliko ne bude izmijenjen Izborni zakon po njegovom ukusu. Mehanizme za pokušaj blokade održavanja izbora Čović ima, i oni se ogledaju u neusvajanju državnog budžeta. Naime, ukoliko ne bude usvojen budžet Centralna izborna komisija neće imati finansijska sredstva za održavanje izbora. A koliko su spremni u HDZ-u i SNSD-u držati građane taocima pokazali su činjenicom da su cijelu prošlu godinu blokirali usvajanje državnog budžeta i tako održali generalnu probu pred ono što planiraju izvesti ukoliko se ne udovolji njihovim zahtjevima. Dakle, zbog svojih interesa su spremni i suspendovati demokratiju.
Ekonomska propast
Sve ovo vrijeme blokada svjedočili smo nevjerovatnom uvjeravanju građana ove zemlje da će BiH do kraja 2021. godine dobiti, zamislite, kandidatski status za članstvo u Evropskoj uniji.
Dakle, u situaciji kada njegov stranački šef drži u blokadi državne institucije, predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija je prednjačio u obećavanju kandidatskog statusa za BiH ili je uvjeravao građane da je to moguće da se desi.
Naravno, Tegeltija u ovim besmislenim izjavama nije bio sam, vjerno su ga pratili ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković i predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Svoje momente je imao i Safet Softić, predsjedavajući Komisije za vanjske poslove Zastupničkog doma PSBiH, koji je u apilu ove godine tražio od službenika EU da “prepoznaju kredibilne reformske napore BiH”.
A koliko su krediblnih reformskih napora učinili bh. političari i institucije najbolje govori činjenica da su od 14 preporuka Evropske komisije ispunili samo jedan, a i taj jedan je mizeran s obzirom da se radi o imenovanju 13 zastupnika i delegata u Parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje i prihvatanju Poslovnika o radu.
Dakle, jasno je da bh. političarima nije u interesu bila borba protiv korupcije i kriminala. Još manje su bili zaintersovani za ekonomsko stanje u zemlji. Tako su penzije u BiH ostale mizerne, plate također, a cijene života enormno rastu. Ekonomski stručnjaci su uzalud predlagali šta je sve potrebno učiniti da se poboljša situacija u zemlji, jer vlasti to ne žele čuti. Također, privrednici iz BiH koji svoje poslovanje baziraju na izvozu posljednjih dana upozoravaju kako su im političari svojom retorikom i ponašanjem nanijeli veliku štetu na ino tržištima. O investicijama u okruženje sa ovakvom političkom klimom je suludo govoriti, jer niko ne želi svoj novac ulagati u nesigurno područje. Valjda je političarima u BiH isplativije blokirati institucije i nametati priču o podjelama. Neki će reći da to rade zbog izbora i glasova, no, ako je tako, postavlja se pitanje koliko je normalno da jedan građanin više voli slušati priču o podjelama i lažnom napretku, nego da ima vlast kojoj će u interesu biti ekonomsko jačanje i stabilnost društva.
Buka
