Hladnjače pune, da li će doista u Srbiji ostati 30.000 t , a kod nas 5.000 t zamrznute maline? Moguće, moguće da će i mnoge hladnjače poslovati sa debelim finansijskim minusum, moguće da ni sva proizvedena malina neće naći svog kupca, moguć je fijasko ideje – proizvodnja maline.
Sve je to moguće u neuređenim društvima kakvo je naše. Ne vidim da „država“ kao takva nešto preduzima kako bi predupredila crne slutnje, ponaša se kao noj, gurajući glavu u pjesak, čekajući da „nevera“prođe.
Svi znamo da je prošlogodišnji otkup bio izuzetno skup, iskusni hladnjačari su rukovođeni informacijama o proizvodnji kod konkurenata i izašli sa otkupnom cijenom od 2.5 KM/kg, što iznosi 1.35 Eura, sa tom cijenom bi bili na finansijskoj nuli, obzirom na trenutnu prodajnu cijenu od 1.6-1.8 Eura.
Problem su napravili „novi hladnjačari“ , koji da bi se legitimisali na tržištu izlaze sa cijenom kakva je bila 3.3 Vilamet i 3.5 Miker, normalno svi kao u pokeru prate, svi blefiraju, niko nema dobar par karata.
Dobar je samo krupije.
Tokom sadnje 2016.godine podignuto je zasigurno i do 30% zasada više od površine koja je bila u rodu 2016.godine.
Svi novi malinari su prilikom podizanja zasada operisali u kalkulaciji sa 4,00 KM/kg( 3,5 otkupna cijena, 0,175 KM -5 %PDV i 0,40 KM premije ). Te kalkulacije više nema. Premije za prošlogodišnji rod će biti 0,21 KM/kg, kad bude, jer Pravilnikom o podsticajima je predviđen podsticaj do 15% od otkupne cijene, ali do 15%, što znači da može biti i 5%.
Jeste slobodno tržiše, jeste zakon ponude i tražnje, ali Država mora urediti pravila igre. Mora se znati ko šta radi i pod kojim uslovima. Mora se znati za koga proizvodimo i koliko, da ne proizvodimo za magacine kao u bivšem sistemu, proizvodnja radi proizvodnje, a ne proizvodnja za poznato tržište.
Mi ne znamo ni kolike su kvote BiH odobrene za izvoz „crvenog zlata“, koliko naše robe može progutati EU, koji je najveći kupac, a to smo morali znati, morali smo imati Program razvoja poljoprivrede za period 2015-2020.godina, u njemu bi trebalo biti sadržana dinamika razvoja ove grane po godinama. Naravno, to ne bi smjelo biti spisak dobrih želja nekog kabinetskog profesora Agroekonomije, no objektivna slika stanja, i na naučnim metodama iskazane perspektive razvoja.
Ne, kod nas je sve stihija, improvizacija.
Jedan od razloga što se nalazimo tu gdje se nalazimo.
A nalazimo se pred vratima beznađa. Ko će biti odgovoran ako sutra malinari počnu prosipati svoje proizvode po putevima, zatvore saobraćajnice, blokiraju hladnjače. Šta će biti ako 60.000 porodica koje žive od maline ne bude imalo sredstava da kupe odjeću svojoj djeci, da ih pošalje u škole, da imaju za osnovne potrebe.
Surfajući po malinarskim forumima zaključio sam da malinari iz centralne Bosne nisu svjesni da im se može desiti da svoje „crveno zlato“ nemaju kome prodati, da će ih hladnjačar „ubijati“ klasama, da cijena može biti ekonomski neisplativa. Mi iz istične Bosne smo prošli kroz takve periode i znamo da se to može desiti, da i u malini postoji „cikličnost proizvodnje“, da se proizvodnja omasovi, što obori otkupnu cijenu, potom dolazi do krčenja i tako u krug.
Krug nije začaran, u njemu vladaju centrifugalne sile, možeš se otkačiš i iskočiš , a ova i sledeća godina su takve. Država bi trebala da nastoji da što manje proizvođača bude pod uticajem centrifugalne sile, da u praznim budžetima pronađe sredstva za amortizaciju damping cijena. Da otkupnu cijenu sufinansira do ekonomski isplative, kako se ova proizvodnja ne bi ugasila.
Hladnjačari, sada traže organsku proizvodnju, kao organski proizvod ima prođu. Da, ima prođu, ali on ne može biti za 30% skuplji od konvencionalnog, on mora imati cijenu uvećanu onoliko koliko je puta umanjen prinos u odnosu na konvencionalnu. Ko će platiti certifikaciju organske proizvodnje, proizvođač iz svojih 30%, ne.
To su pitanja na koja treba da daju odgovor Država i hladnjačari. Do tada, neka nam je Bog na pomoći.
Za portal www.pravisavjeti.info piše: M. Stanojević dipl.ing.agr.
