Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, deset procenata stanovništva Bosne i Hercegovine, ili 400.000 ljudi, ima dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Neminovno je da je PTSP doprinio da opće društveno stanje bude onakvo kakvim ga danas vidimo.
U redakciju Bugojno Danas se javio Bugojanac Safet Idrizbegović kojem je dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) koji kaže: “Mjesečno liječenje košta 250 KM, zahvaljujući prijateljima i familiji u stanju sam pokriti troškove. Većina branitelja nisu u stanju, zato svjedočimo česta samoubistva boraca, nasilja u familiji itd. Apelujem na vlast da prestane sa diskriminacijom, da tablete budu besplatne kao u susjednoj Hrvatskoj. Želim ih posjetiti da smo mi branili državu. U firmi Binas gdje sam prije radio ne žele da čuju za mene jer mi je dijagnosticiran PTSP“.
U Bugojnu ima nekoliko osoba sa istom dijagnozom i sami se bore sa problemima sa kojima se susreću, od skupih terapija do diskriminacije koju nisu zaslužili od onih koje su branili.
Ljudi često pokušavaju da prikriju svoje traume i drže ih što dalje od porodice, prijatelja, posla. A držanje takvog nečeg u sebi nije moguće. Ponekad je dovoljno malo da se traume manifestuju i dovedu do društvenog prezira i odbacivanja.
Ratna trauma nije retka stvar kod ljudi koji su učestvovali u ratu. Štaviše, svako ko je bio (na različite načine) učesnik takvog ekstremnog nasilja kao što je rat, ima psihičke posljedice, a nerijetko i fizičke. Tu su različite neuroze, flešbekovi (povratne slike), teško privikavanje na povratak u normalne uslove, kratak fitilj, disfunkcije, nesanice, strahovi. Ima mnogo različitih oblika i manifestacija.
No, ono što je važno je da, ukoliko se ne tretiraju i ne bavi njima, one mogu izazvati nove, složenije i dublje poremećaje, a potencijalno i ozbiljne posljedice na cijelu zajednicu. Ljudi često pokušavaju da ih prikriju i drže što dalje od porodice, prijatelja, posla, odnosno da ih drže u sebi. A držanje takvog nečeg u sebi, naravno, nije moguće, pa počnu da im se dešavaju veoma neprijatne situacije. Ponekad je dovoljan malo jači zvuk, grmljavina koja liči na eksploziju, neka opasnost ili osjećaj trpljenja nepravde, da se te posljedice naglo manifestuju i dovedu tu osobu u situaciju društvenog prezira i odbacivanja.
I tako zajednica počne da misli o njima da su ludi, nekontrolisani, poremećeni i opasni. A onda i oni počnu tako nekako da misle o sebi. Pa još snažnije pokušavaju da drže to u sebi i da ga kontrolišu. I tu se već može govoriti o potencijalu za nasilje u porodici, problemima s alkoholom i drogama, lijekovima, pa čak i samoubistvima i ubistvima. U Hrvatskoj se vodi evidencija o broju samoubistava ratnih veterana (branitelja) od završetka rata. Broj se očituje u hiljadama.
Ratni veterani i ratna trauma su u našim društvima marginalizovani. Institucije na njih gledaju kao na smetnju koja košta, remeti i komplikuje oporavak društva posle skorašnjih ratova. Često nailaze na odbacivanje, nepriznavanje i stigmatizaciju u zajednici. Zdravstveni sistem ih kljuka lijekovima jer nema kapaciteta da se bavi terapijskim radom. Socijalni sistem se ne bavi reintegracijom u zajednicu. Mnogi od njih ne mogu da rade ili nemaju posla i žive u teškim materijalnim uslovima.
Procjene govore da je oko milion i po ljudi na ovim prostorima učestvovalo u ratovima. Toliko naših komšija, rođaka, članova porodice je ratovalo. Ne boluju svi od PTSP-a, ali se svako od njih suočava sa manjim ili većim posljedicama. Naše društvo se suočava s tim posljedicama. I još dugo će se suočavati.
Tekst: Bugojno Danas/akos.ba/diskriminacija.ba
