Na jugoistočnim obroncima nekadašnjeg rimskog grada Ad Matricema, odnosno na padinama današnje Karalinke tik uz sam centar Bugojna nadvilo se naselje po imenu Gaj.
Samo ime potječe od gorostasne hrastove šume koja je nekada izgledala kao pravi gaj i otuda i naziv ovog starog naselja. Ovi drveni kolosi poniknuše još davno, za vremena stare Bosne čemu ide u prilog legenda koja preživje do naših dana a kaže da se za starog vakta na krošnji najvećeg hrasta (koji je i danas živi svjedok) nalazila stolica odakle se nadzirao ulazak u Vrbasku dolinu iz pravca Gornjeg i Donjeg Vakufa, Kupresa i Travnika. Ovu legendu podupire i činjenica da se i danas u njegovoj šupljoj unutrašnjosti nalaze urezane stepenice i poneki ukucani željezni šiljak što je pomagao penjaču da se uzvere do posmatračkog mjesta na vrhu.
Danas, u vrijeme rađanja ovog teksta, preostao je baš najviši među visokima i najstariji među starima – hrast lužnjak (lat. QUERCUS ROBUR) KOJI VOLI DUBOKA, GLINOVITA, PLODNA, PRETEŽNO VLAŽNA ZEMLJIŠTA SA VISOKIM NIVOOM PODZEMNE VODE. On kao posljednji izdanak jednog nekad golemog i brojnog lužnjakovog gaja (šume). Ostade da prkosom postojanja svjedoči o minulim stoljećima, starim vremenima, velikim nepogodama, različitim vlastima i vladarima. Tako naš crni div isprati Staru Bosnu Ponosnu i njene posljednje vladare. Preko stotinu godina ćutke posmatraše turska osvajanja u ovom kraju kao i žilavi otpor tvrdih Bosanaca što krvlju braniše svaki pedalj svoje majke zemlje bosanske.
Strpljivo naš nijemi posmatrač bilježiše sva dešavanja preko 600 godina dostupna njegovom dalekovidom skrivenom oku i sve to odloži u arhiv svog obimnog, kvrgavog i naboranog debla kako bi to prepričavao budućim naraštajima.
1878. isprati turskog osvajača a svoj radoznali pogled upravi prema novom okupatoru, tada najmoćnije carevine Austrougarske. Zabilježi njegovo moćno oko i dolazak samog Cara Franje Ferdinanda jednog ljetnjeg mjeseca juna 1914. godine, koji je došao prašnjavim putem od Donjeg Vakufa kako bi konačio u Bugojnu u tada najraskošnijoj bugojanskoj ljepotici Vili Kolovrata. Te iste godine i ova Carevina se poče spremati za napuštanje Bosne i Hercegovine što definitivno učiniše 1918.
Dođe nova vlast Kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca, pa i ona nestade a dođoše novi osvajači Hitlerove Njemačke 1941., koji ostadoše do 1945., kada ih konačno poraziše partizani koji formiraše Titovu Jugoslaviju i vremešni posmatrač napokon odahnu u miru cijelih 50 godina.
1992. buknu ratni požar i ponovo naš bugojanski Metuzalem uzalud zatvaraše svoje umorne oči pred zlom i strahotama rata i ljudskim glupostima i budalaštinama.
Za ovih 6-7 stoljeća svoga života nagleda se on svakojakih zala i zuluma, vojski i ratnika, osvajača, mira i rata, a ponajviše ljudskog jada i belaja.
Svu ovu burnu i krvavu historiju bugojanskog kraja naš mudri Nestor (2) prepričava svima koji mu odaju čast i ukažu poštovanje pred njegovim stoljećima dugom životu. Sve to on zbori osjetljivim ušima i čistim dušama šuštanjem svoga lišća, njihanjem debelih čvornovatih ogranaka i kruto savitljivim mrkim granama. Osluhnite i čujte ispovijest i povijest našega kraja iz prve ruke, odnosno, krošnje GAJANSKOGA KOLOSA.(3)
U ta neka davna vremena naš hrastovi, istovremeni Dugonja, Trbonja i Vidonja nadođe na suludu ideju da malo virne i u samo gnijezdo bogova u prostranom nebeskom plavetnilu. Opaziše to gordi bozi i namijeniše mu okrutnu kaznu poslavši mu blještavu munju, koja ga strefi u samo srce odlomivši mu gornju polovicu što drsko zuriše u odaje bogova. Nastade strašna rana na koju srditi nebeski vladari još vjekovima se okomiše sipavši kišu, snijeg, led, mraz koji mu izjedoše cijelu utrobu. Uvidjevši da se ne može silom oduprijeti silnijima od sebe, on mudro postupi i umjesto zabranjenog stremljenja u visine ljubomornih bogova, on se nastavi širiti u struku i njegovi nebeski dželati ga se napokon prođoše zaključivši da su ga primjereno kaznili za njegovu hrabru oholost.
Odvajkada bugojanski Metuzalem svrćaše dječicu oko sebe kao brižni djed svoje unučiće, blagonaklono trpeći sve njihove nestašluke i hirove: skakanje po njegovim granama, veranje uz stablo, lomljenje sitnijih grančica, slušajući nepodnošljivu vrisku, cijuk, galamu, pokatkad i plač…
Danas, on uzalud čezne za dječicom koju bi on opet tako rado svijao uz svoje skute, ali ništa od toga, morat će se utješiti samo starim uspomenama.
Uz našeg Metuzalema postoje još 2 značajna kulturno-historijska zdanja stara preko 100 godina. To je prostrana porodična kuća obitelji Jurišića pravljena još prije 1910. godine za vrijeme austrougarske vladavine. Uprkos napuštenosti i zapuštenosti, ona i danas izgleda raskošno i ponosno kao kakva dama kojoj godine ne uzimaju ništa od njene privlačnosti i ljepote.
Sa druge strane, ponad Metuzalema nazire se i (pra)stari zapušteni bunar iz nekih davnih vremena, a napajao je cijelo naselje svojom hladovitom i okrepljujućom vodom. Nikada ni za vrijeme najvećih suša nije presahnuo i tada je napajao mnoga žedna usta. Dubina mu je nekih
7-8 metara. Uz njega se ispekoše mnogi kazani najbolje bugojanske rakije.
Sva tri ova vremešna čuda svojevremeno sačinjavahu mjesto na kojem su se odvijali svi važniji događaji za ovo naselje a i šire bugojansko područje.
Međutim, ova dobra stara vremena iščeznuše sa ovim posljednjim ratom od 1992.-1995., tako da danas svo troje starih znanaca tužno se prisjećaju davnih vremena i tiho nemuštim jezikom se međusobno došaptavaju, što može čuti samo onaj ko ih voli, cijeni, poštuje, uvažava i divi im se kao ćutljivo pričljivim svjedocima nekih davnih doba i ugaslih života.
U sadašnjem stanju visina mu je preko 20 metara, obim mu može opasati tek 5 odraslih ljudi kad se uhvate za ruke, prečnik između 3-4 metra i kako izgleda nadmašiće i samog Metuzalema koji je doživio 969 godina, ali samo pod uvjetom da mu Bugojanci (i ne samo oni) u tome malo pomognu stavljajući ga pod zaštitu i brigu kao jedno vremešno živo čudo, živi spomenik, simbol dugovječnosti i žilavosti, živa historija našega kraja, ekološka baština jedinstvena u BiH a i šire u regiji.
Svi se pridružimo do sada njegovom najbrižnijem čuvaru, zaštitniku i skrbniku, simpatičnom 70-godišnjaku Jurišić Vlatku – Vladi, koji vodi računa o njemu, čuvajući ga kao neprocjenjivo obiteljsko blago (što on i jeste obzirom da se nalazi na posjedu brojne porodice Jurišića) koje mu ostaviše u amanet njegovi preci a i on će to prenijeti na svoje sadašnje unuke.
Evo, ovim tekstom pokrećem inicijativu da se sva tri ova bugojanska čuda zaštite, rekonstruišu, konzerviraju i pretvore u muzejski prostor na otvorenom gdje bismo pohranili sva muzejska bogatstva, kojima obiluje naš kraj još iz prijerimskih kao i rimskih, turskih, austrougarskih, staro i novojugoslovenskih vremena – gdje bismo svijetla obraza dovodili sve naše goste, ali i mlađe naraštaje kako bi se upoznavali sa našom historijom i kulturom. A sve to je svega 5 minuta hoda od centra grada.
Ispriča mi čuvar našeg Metuzalema i to da je na Ilidži u banji bio zajedno sa našim najčuvenijim putopiscem i hodoljupcem Zukom Džumhurom.
Da pomenem da je bio i jedan još stariji njegov rođak kod Novog Travnika, isto hrast kojeg su zvali CARSKI HRAST, koji naniza još više vjekova u svom životu, ali posustade pod bremenom života negdje 90-tih godina 20-tog stoljeća, a konačni mrtvozornički pečat mu utisnuše ljudska nebriga, nehat i bahatost.
(O ovom prastarom hrastu divnu knjigu pod naslovom “Pod Carskim hrastom” je napisao književnik Drago Slipac i svakako je preporučujem i svojim čitateljima).
- METUZALEM= po Starom zavjetu čovjek koji je živio 969 godina.
2) NESTOR= sin Helejev, kralj u Pilu, učesnik
Trojanskoga rata, oličenje mudrosti starosti i iskustva.
3) KOLOS = kip boga Helija (visok 34 m) na otoku Rodosu u staroj Grčkoj, smatran jednim od 7 svjetskih čuda; preneseno div, gorostas.
Bugojno, 17.10. 2006.g. Viktor Dundović, prof.
